Foto: Getty images
HAJDUK je u problemima, to nije sporno, ali u njima je već cijelo desetljeće pa po čemu je to poraz od Rudeša iole drugačiji od bilo kojeg drugog domaćeg debakla posljednjih godina? Razlike nema, osim što je dijelu navijača Bijelih odjednom došlo do glave da im se stalno serviraju floskule i opravdanja, a da osim kozmetičkih zahvata drastičnog napretka nema.
Rezultiralo je to nemilim huliganskim scenama kakvima na sportskim borilištima ne bi trebalo biti mjesta - prijetnjama, vrijeđanjem pa i gađanjem vlastitih igrača, kao da su nekim čudom oni krivi što njihove skromne nogometne mogućnosti nisu u skladu s tradicionalno visokim ambicijama navijačkog puka podno Marjanom.
Naravno, posve je jasno zašto su se u tu nesretnu subotnju večer, revoltirani najnovijim u nizu sramotnih posrtaja, navijači okomili upravo na njih. U suprotnom bi eskalaciju godinama taloženog nezadovoljstva morali usmjeriti na Upravu. Dakle, posljedično jednim dijelom i na sebe, odnosno sve one herojske vizionare koji su u modelu narodnog Hajduka prepoznali put ka ozdravljenju kluba.
To je zaista lijepa i romantična ideja, s kojom se netko može ili ne mora slagati, međutim ako oni koji su se svojim novcem, vremenom i energijom opredijelili izgurati tu priču do kraja ovako teško i bolno padaju na stepenici običnog prvoligaškog poraza, koji u životu splitskog kluba neće previše značiti, kakvu to zapravo poruku šalje?
Naime, što dobrog može donijeti obračunavanje s nogometašima Hajduka? Hoće li Fran Tudor nakon što su ga pogodili upaljačem bolje zatvarati desnu stranu te biti prodorniji i aktivniji u napadu? Hoće li kapetan Nižić nakon upućenih prijetnji kvalitetnije postavljati ofsajd zamke i gubiti manje duela, a Ante Erceg ili netko drugi preciznije pucati i češće zabijati?
Kakav pak nagli pomak može donijeti smjena Joana Carrilla? Mislite li da je spasonosno rješenje novi anonimni stranac koji će masnom svotom biti namamljen u bačvu splitskih frustracija ili pak "provjereni" domaći strateg, koji će iz rukava izvući rješenje kojeg se nitko drugi nije sjetio pa preko noći s limitiranim igračima početi stvarati čuda. Jasno je da neće.
Upravo zato, burne reakcije kakvima smo bili svjedoci na Poljudu potpuno su kontraproduktivne. Od samog početka je bilo jasno da će trebati najmanje deset teških i nesretnih godina, ako ne i više, da Hajduk ozbiljan i konkurentan klub postane i u domaćim okvirima, kamoli onim europskim koji za dobar dio puka predstavljaju početak i kraj praćenja Bijelih.
No, ako netko ipak ima potrebu adresirati svoju ljutnju i ogorčenost, onda mu ih valja nasloviti na Nadzorni odbor koji je izabrao Ivana Kosa te amenovao dolaske Branca, Pušnika i Carrilla. Ova situacija - da se za sve krivi igrače - odgovara upravo njegovim članovima jer jedino tako neće morati pristupiti drastičnim rezovima i priznati vlastitu odgovornost.
Nema dvojbe da je Uprava imala i uspješnih manevara, poput financijske konsolidacije, uređenja infrastrukture ili uspostavljanja B ekipe gdje se mladi igrači u drugoligaškom društvu napokon mogu kvalitetno razvijati, no podbacili su u onom najvažnijem - rezultatu, koji je u današnjem vremenu apsolutno sve i bez kojega ništa drugo nema smisla.
Slijedom toga pomalo je paradoksalno što su se zaljubljenici u bijeli dres, skriveni iza imena Naš Hajduk, odlučili igrati romantike u vremenu koje ni po čemu nije romantično. U svijetu u kojem novac na svakom koraku kupuje uspjeh, oni su htjeli sve - i strelovit uspon blatnjavom močvarom i beskrajno lijepu priču o složnoj borbi za ideale koje su autori i protagonisti.
Za jedno će se napokon morati odlučiti jer jedno ovog puta isključuje drugo, a ako već Naš Hajduk kao ideja nema alternativu, neka se već jednom naoružaju beskrajnim strpljenjem i svojim ponašanjem prestanu otežavati ionako tešku situaciju. Da završimo s digresijom, ono što zasigurno jest problem, i tu se vraćamo priči o odgovornosti NO, kadrovska je politika.
Bilo je pomalo smiješno kad se koncem utakmice s Rudešom poljudskim sjeverom zaorilo: "Igrajte, pičkice" pa onda i "Dođite vamo", a da pritom polovica prvotimaca Hajduka uopće ne govori hrvatskim jezikom. Kao da toj legiji stranaca, koja će se za godinu-dvije poput maslačaka razasuti svijetom, odgovornost prema navijačima i Hajdukov dres nešto znače.
Istina, Mario Branco pogodio je s nekolicinom - prvenstveno se to odnosi na Futacsa, a onda, doduše sve manje, na Barryja i Lopeza - ali čemu zapravo to gomilanje stranaca? Zbog menadžerskih provizija? Nitko me na svijetu ne može uvjeriti da Hajduku za treće mjesto, od kojeg bolje ne može već godinama, trebaju Gentsoglou, Carbonieri, Fomitschow, Said ili Almeida.
Potpuno mi je neshvatljivo kako kadrovska politika Bijelih može biti u tolikom disparitetu s idejama Našeg Hajduka, samim njegovim imenom. Naš, domaći, splitski. Koji su to razlozi zbog kojih se ne forsiraju mladi igrači? Da, može biti da su nedovoljno kvalitetni pa i nespremni za prvoligaški nogomet, ali tako ćemo teško doznati postoji li tamo neki novi Perišić, Pašalić ili Vlašić.
Joan Carrillo, i to je najveći razlog zbog kojeg bi o njegovoj budućnosti u Splitu valjalo dobro razmisliti, poslije Rudeša istaknuo je kako je, eto, dao priliku mladima - Tekliću i Deliću. Kakva manipulacija! U svojih 3500 minuta na klupi, izuzev formiranih Bašića i Vlašića, nikom nije dao ozbiljnu priliku. Kovačević je skupio pet, Vojković 17, Letica 90, Bosančić 119, a Jandrek 136 minuta.
Španjolac jednostavno nije takav trener, a jednom kad je shvatio da mu se trese klupa počeo je glumiti kako on nije samo prodavač nego i proizvođač. Bilo je to pomalo bezobrazno - bezbrade mladiće slati da mu spašavaju guzicu nakon što ih je cijele godine zanemarivao. Ali dobro, jednom kad mu je egzistencija ugrožena, nema čovjeka koji se neće poslužiti svim dostupnim arsenalom.
Pokušajmo rezimirati. Na odgovornost ima smisla pozvati sve, od gradske Uprave, Našeg Hajduka, Nadzornog odbora do sportskog direktora, trenera pa i novinara, ali nikako i igrače. Oni su kakvi jesu, bolji biti ne mogu, u suprotnom ne bi bili tu. Ako ste kojim slučajem frustrirani što za svoje mizerne radne rezultate dobivaju deseterostruko više novca od vas, zašto svake nedjelje idete na stadion?
Zašto financijski podupirete nepoznate vam ljude koji su se silom neprilika ogrnuli dresom nekadašnjeg simbola ovog dijela Europe pa sad na kultnoj nogometnoj pozornici izvode predstave koje vrijeđaju svakog tko je imao sreću ili nesreću Bijele pratiti u njihovim najslavnijim danim? Mnogi su to već odavno prestali raditi.
Ako pak pripadate onima koji su odlučili povjerovati i uključiti se u priču o klubu podignutom na leđima puka, budite dosljedni. Uzevši u obzir svakojako tragične društvene okolnosti u kojima je nastao i razvija se, "Hajduk - dite puka" daleko je najambiciozniji projekt na ovim prostorima. Ako kojim slučajem uspije, bit će to priča dostojna Hollywooda, poput one Goranove i Ranierijeve.
Ništa strašno ako i ne uspije. Ni prva ni zadnja. Svaka generacija ima svoje lopuže, promašaje i ideale, u konačnici je to samo jedna mala stranica stogodišnje hajdučke povijesti...
> Kapetan Hajduka: Katastrofa, potpuni kaos!
> Igrači Hajduka uz policijsku pratnju napustili Poljud
> KRIZA U HAJDUKU Trener na odlasku, predsjednik ponudio ostavku, Nadzorni odbor nije prihvatio