Foto: Pixsell, Hina
U DERBIJU 27. kola Prve hrvatske nogometne lige Rijeka je pred nešto više od šest tisuća gledatelja na prepunoj Rujevici remizirala s drugoplasiranim Dinamom i tako zadržala četiri boda prednosti uoči posljednje četvrtine prvenstva. Zgoditak za vodstvo Riječana u 66. minuti postigao je vodeći strijelac HNL-a Franko Andrijašević, dok je konačnih 1:1 dvije minute prije isteka regularnog vremena postavio El Arabi Soudani.
Upravo te dvije minute uz dodatak sudačke nadoknade dijelile su Riječane od povijesnog slavlja, pobjede kojom su mogli praktički već početkom travnja prekinuti notornu 10-godišnju vladavinu Mamićevog Dinama, a onda se po tko zna koji put ukazao čudesni Soudani kojem s potpunim pravom tepaju "Mr. Derby". Alžirac je manirom Rivalda u onom mitskom dvoboju protiv Valencije, spektakularno zabio škaricama i utrku za naslov prvaka učinio zanimljivijom no ikada posljednjih godina.
Bilo je iluzorno očekivati da će "maksimirsko čudovište" pasti šaptom
Nostalgičari hrvatskog nogometa, koji su predugo čekali da neka momčad pokaže zube i ravnopravno stane uz bok Modrima, vjerojatno su finiš dvoboja u Rijeci dočekali s mišlju kako je era vladavine nekako tiho srušena, kako je Dinamo šaptom pao na tih gotovo nedostižnih sedam bodova minusa, no ispostavilo se kako je ipak bilo suludo očekivati da će klub koji se raznoraznim pogodovanjima pretvorio u istinskog teškaša domaće lige, tako lako predati.
Jednostavno je previše novaca i vremena uloženo u stvaranje tog "maksimirskog čudovišta" da bi se sve tako olako završilo. Zato je nakon današnjeg dvoboja jasnije no ikada kako Riječane očekuje borba do posljednjeg daha. Devet je kola do kraja, a u posljednjem Rijeka gostuje na Maksimiru. S obzirom da su bolji u međusobnim dvobojima, imperativ Kekove momčadi zadržati je najmanje tri boda prednosti i tako ne dati priliku nekoj novoj generaciji Krečaka da se igraju pravde.
Prekid Dinamove dominacije ostavio bi dalekosežne posljedice na HNL
Sve ostalo bilo bi lutrija, a sreća u Hrvatskoj, znaju to oni i sami, nekim čudom već dugo vremena pogoduje isključivo moćnicima. Ali ako je uoči večerašnjeg susreta bilo ikakve dvojbe o tom je li Rijeka spremna za svoj prvi naslov prvaka, onda tih nedoumica više ne bi trebalo biti. Riječani zaista imaju sve potrebno, od sjajne atmosfere u i oko kluba te izvrsnog trenera do nezapamćeno kvalitetno posložene momčadi koja se i nikog ne boji i zna što želi.
Ne treba ni spominjati koliko bi taj prekid dominacije značio za hrvatski nogomet te koliko bi to prije svega psihološki označilo kraj jedne bezobrazne ere koja je i Dinamo udaljila od navijača i sjever i jug države podijelila kao rijetko što zadnje desetljeće. A kakve ta "promjena" može imati posljedice vrlo se lijepo vidi na ovim primjerima. Od 2001. do 2010. Pyunik je vladao Armenijom, a nakon što ga je Ulisses "skinuo", samo je jednom osvojio naslov. Na tron su se potom penjali Shirak, Banants i Alashkert.
U prvom poluvremenu Riječani očitali lekciju iz modernog nogometa
Nadalje, od 1992. do 2004. Skonto je bio neprikosnoven u Latviji, a nakon što je 2005. prepustio tron Liepajasu, u sljedeće desetljeće osvojili su samo jedan naslov, dok su na vrhu izmjenjivali Spartaks, Liepaja, Daugava i Ventspilis. Slično je bilo i u Norveškoj, gdje su nakon 12 godišnje vladavine Rosenborga, od 2005. do 2015. godine naslove osvajali Valerenga, Brann, Stabaek, Molde i Stromsgodset.
A dok zamišljamo taj svijet u kojem se hrvatski prvak neće znati već od prvog prvenstvenog kola, vratimo se za trenutak na Rujevicu, gdje je Rijeka prvo poluvrijeme Modrima očitala lekciju iz modernog nogometa, nogometa u kom se lopta sammirovski ne davi i nogometa kojim caruje visoki presing. Interesantno je pritom primijetiti kako Kekova taktička varijanta, ako nije bespredmetno pa i smiješno uspoređivati, sve više nalikuje na onu slavnu Del Bosqueovu 4-6-0 formaciju kojom je Španjolska osvojila svijeta,
Kekova verzija 4-6-0 formacije
Iako su Riječani nominalno nešto ofenzivniji, činjenica je da među njima nema izrazitog gol igrača te da su svi oni podređeni kolektivu koji kao po pravilu iz drugog plana izbacuje ubojitog Andrijaševića. Franko iz kola u kolu potvrđuje da je jako zanimljiv igrač, međutim ne treba zanemariti da je aktualna Slovenčeva taktika kao nacrtana za njega i da je pitanje kako će se ovaj snaći u nekom drugom rasporedu s obzirom na to da nije ni tipični centralni veznjak ni tipični playmaker ni tipični napadač.
S druge strane jasno je da je Petev rob nekolicine igrača i to onih koji se moraju prodati, a to nikako ne uspijevaju. Prvenstveno je tu riječ o kapetanu Antoliću, koji na Rujevici kao da nije ni istrčao, ali i o Josipu Pivariću, koji je opet bio najslabija karika. Nevjerojatno je da je i dalje riječ o prvom beku reprezentacije! Istovremeno, nejasno je zašto se Bugarin forsira posuđenog Šituma, kad je pokretljivi Brazilac Guilherme više napravio u dvadeset minuta no on cijelu utakmicu.
Mr. Derby kao nekad Rivaldo
No daleko od toga da je Dinamo bio loš na Rujevici, dapače i to posebice u nastavku kad je okopnjela snaga domaćina. Modri možda nisu timski jaki kao Riječani, međutim individualna kvaliteta je ono što je opet donijelo prevagu. Sammir carini loptu, ali je izrazito okomit te ga je nemoguće čuvati, dok Soudaniju jednom kad ode iz HNL-a valja skladati ep. Njih dvojica bez sumnje su ponajbolji stranci što su ikada igrali u domaćem nogometu. Dok je njih, Dinamo se ni u kom trenutku ne smije podcijeniti.
Da rezimiramo. Na Rujevici smo i ovaj put uživali u pravoj sportskoj atmosferi i više no dobrom nogometu, što vrlo često nije bio slučaj u derbijima. Zato će se pak, kao gotovo nakon svakog derbija, opet povlačiti sudački repovi. Iako je Mario Zebec u velikom dijelu dvoboja odradio kvalitetan posao, ostaje vidjeti je li ispravno procijenio situaciju u samom finišu kad je Lešković u kaznenom prostoru odgurnuo Andrijaševića. Ali isto se ionako od vajkada predstavlja kao jedna od čari hrvatskog nogometa...