JEDNA od najvećih sezona u povijesti profesionalnih sportova otvorena je konfliktom. Verbalni sukob u pripremnom kampu eskalirao je u teške prekršaje i uskoro su Michael Jordan i Steve Kerr razmjenjivali udarce. Potom su postigli 72 ligaške pobjede i dominirali NBA doigravanjem 1996. godine, piše Yahoo Sports u osvrtu na dokumentarac o Jordanu koji je postao globalni fenomen.
Dokumentarac Last Dance, koji je odobrio Jordan, ističe njegov slavni nagon kao pokretačku snagu Bullsa, bilo kad udara suigrače ili Scotta Burrella naziva kurvom (Burrell je iz Golden State Warriorsa u jesen 1997. prešao u Chicago).
U studenome prošle godine u The Ringerovu podcastu Book of Basketball 2.0 Kerr se pozitivno izrazio o Jordanovoj nemilosrdnosti.
"On me učinio boljim. Rekao mi je da se ne plašim, da se moram boriti. Bio je neustrašiv. Nikad nije ustuknuo pred stigmom koju nosi neuspjeh. Ja sam bježao od šuteva kako ne bih napravio pogrešku. Jednostavno nisam želio promašiti. On je na druge stavljao takav pritisak da smo shvatili da moramo napraviti iskorak, da moramo podići igru na novu razinu. To se moglo osjetiti čak i na treninzima", rekao je Kerr.
Rekao je sebi da je obični idiot. Moram poštovati suigrače
Bullsi su svakako imali koristi od takvog Jordanova pristupa, ali zanimljivo je da Kerr 18 godina kasnije sjedi na klupi Golden State Warriorsa koje vodi Steph Curry i prodaje mantru radosti kao motivacije, sasvim suprotno Jordanovu tvrdom pristupu. U praksi, obje momčadi vjerojatno imaju više sličnosti nego što se na prvi pogled čini.
Strah i radost postoje na suprotnim spektrima, ali nisu suprotnosti. Velike momčadi uče uravnotežiti oboje. Ljudi trebaju pritisak. Pritisak treba olakšanje.
Prema knjizi Phila Jacksona, trenera Chicago Bullsa iz slavnih dana, Eleven Rings: The Soul of Success (11 prstenova: Duša uspjeha), ti su udarci zaista bili poziv na buđenje. Ne za Bullse, nego za Jordana, koji je shvatio da njegov nekontrolirani bijes nije bio produktivan. Nakon obračuna Jackson je došao do Jordana i rekao mu da se ispriča. Jordan je to učinio.
"To me nagnalo da se zamislim i kažem: 'Znaš što? Ti si stvarno idiot u cijeloj ovoj priči.' Znao sam da moram pokazati više poštovanja prema svojim suigračima. I morao sam imati više poštovanja prema onome što mi se događalo u smislu pokušaja da se vratim u igru", prisjeća se Jordan.
Odlazak psihologu
Nakon toga, Jordan je počeo više raditi s Georgeom Mumfordom, sportskim psihologom i meditacijskim trenerom u Bullsima, koji je rekao, ako je suditi prema Jacksonovoj knjizi, da Jordan treba biti bolji vođa.
"To znači biti spreman prilagoditi se ljudima kakvi jesu, a ne očekivati od njih da budu nešto drugo, ljutiti se i pokušavati ih dovesti do nečeg drugog. Treba ih prihvatiti kakvi jesu i povesti ih tamo gdje želite da budu“, rekao je Mumford.
"Jordan je počeo imati više razumijevanja prema svima, a prema meni definitivno. Imao je drukčiji pristup od većine ljudi i bio je takav manijak u smislu načina na koji pristupa utakmici i sezoni da je morao shvatiti da su ljudi različiti i da nije svatko talentiran kao on i da nisu svi stvoreni na isti način kao on", rekao je Kerr ESPN-u 2013. godine.
Čak je i Jordan shvatio važnost suosjećanja i ranjivosti u profesionalnom sportu. Ali u Last Danceu i kroz veći dio svoje karijere, Jordan je prodavao razuzdanu snagu.
I ne radi se samo o njemu. Navikli smo na sportske priče o tome da je Jordan kroz karijeru progonio ljude. Lako je shvatiti kako je Jordan motivirao svoje suigrače strahom. Ali uzmimo Tima Duncana, koji je razgovarao sa suigračima nakon što su bili meta bijesnih ispada trenera Gregga Popovicha.
U doigravanju 2006. godine Duncan je otišao na večeru s Manuom Ginobilijem koji je bio nesretan nakon što je izgubio loptu koja je San Antonio Spurse koštala četvrte utakmice u prvoj rundi protiv Sacramento Kingsa. U petoj utakmici Ginobili je bio opušten i preporođen, a na svečanosti umirovljenja Duncanova dresa 2016. godine odao je Duncanu priznanje zato što ga je izvukao iz krize.
Jordanov teror i Duncanovo suosjećanje utjecali su na momčadske rezultate, ali kod Duncana nismo tako brzo povezali ponašanje s uspjehom, posebice jer nije toliko slavan, objašnjava u analizi autor Yahoo Sportsa i nastavlja:
Razmislite o Billu Cartwrightu, koji je 1990. godine, prije nego što su Bullsi ikad išta osvojili, imenovan za drugog kapetana momčadi.
"Smatrao sam da trebamo još jednog vođu u momčadi kako bismo uravnotežili Michaelov perfekcionizam", napisao je Jackson u 11 prstenova.
Cartwright mu je zaprijetio da više nikad neće igrati košarku
Kad je glavni menadžer Bullsa Jerry Krause mijenjao Jordanova suigrača, prijatelja i sljedbenika Charlesa Oakleyja za Cartwrighta, Jordan je bio nezadovoljan. Smatrao je Cartwrighta nespretnim gubitnikom, možda zato što je vjerovao da postoji samo jedan način za pobjeđivanje. Ali prema knjizi Sama Smitha The Jordan Rules, Cartwright je bio duboko motiviran osvojiti naslov.
Bio je spreman žrtvovati se i podrediti se momčadskom konceptu, prvo s Patrickom Ewingom u New York Knicksima, a potom i u Bullsima. Prema Smithu, Cartwright je zapravo bio zabrinut da će ih Jordanova sumnja i manjak povjerenja u suigračima onemogućiti u osvajanju prstena koji su tako željeli.
"Bojao sam se da ću cijelo vrijeme igrati i doći blizu prstena, ali da ga nikad neću osvojiti. Samo želim pobijediti. On je tako talentiran i može mnogo učiniti za momčad, ali stalno mislim da će nas kočiti ako se ne promijeni", rekao je Cartwright Smithu.
Iako je Jordan nazivao Cartwrighta Medical Bill i ostavljao kore od banane kako bi se izrugivao njegovoj nespretnosti, Cartwright mu se nije bojao suprotstaviti. Kad je Cartwright čuo kako Jordan suigračima govori da mu ne dodaju loptu, spremno je stao pred Jordana.
"Čujem li ikad više da momcima govoriš da mi ne dodaju loptu, više nikad nećeš igrati košarku", rekao je Cartwright Jordanu, ako je vjerovati Smithovoj knjizi.
S vremenom su ova dvojica razvili međusobno poštovanje.
"Bill je bio tihi vođa. Nije mnogo govorio, ali kad je nešto rekao, svi su slušali. On bi mi se suprotstavio kad bi smatrao da sam pretjerao. To je bilo OK. Imali smo takav odnos. Izazivali smo se međusobno", citirao je Jackson Jordana u svojoj knjizi.
"Bill je osoba koju bismo gledali kad stvari na terenu nisu išle dobro ili ako smo imali problem u svlačionici. To je jednostavno tako", rekao je B. J. Armstrong, bivši košarkaš Chicaga, u knjizi The Jordan Rules. Smith piše da je Cartwright organizirao igrače da kupe božićne poklone trenerima, a Johnny Bach, dugogodišnji pomoćni trener, kaže kako je to bilo prvi put u njegovih 20 godina karijere da igrači kupuju poklone trenerima.
Cartwright je kanalizirao ono što Smith smatra "dobrim zapažanjem" prema suigračima.
"Bio je poput starijeg brata. Ako te netko dirao, on ti je stavio do znanja da pazi na tebe", rekao je o Cartwrightu još jedan bivši košarkaš Chicaga John Paxson.
Jordan je bio gorivo koje je razbuktavalo Bullse. On je zadavao udarce. Momci poput Jacksona, Pippena i Cartwrighta su stavljali led.