HAJDUK, Dnjipro, Sevilla, Schalke 04, reprezentacija. Da ovaj niz pročitate uz nekog nogometaša, rekli biste da je imao uspješnu karijeru. Samo, u ovom slučaju, ne radi se o hrvatskoj, nego o ukrajinskoj reprezentaciji i opis radnog mjesta nije nogometaš, nego fizioterapeut.
A to je samo dio karijere Omišanina Ivana Porobije, koji je individualno radio s nizom poznatih sportaša, ne samo nogometaša, a među njegovim klijentima najaktualniji su Mate Pavić i Ljudmila Kičenok, koji su proteklog vikenda osvojili Wimbledon u mješovitim parovima, a zatim mu s centralnog terena javno zahvalili pred milijunima gledatelja. Splićanina i Ukrajinku spojio je upravo Porobija kojem su došli u Linz na terapije otprilike u isto vrijeme.
Radio je i s Blankom Vlašić, ukrajinski reprezentativac Jevgen Konopljanka poveo ga je kao privatnog fizioterapeuta u Sevillu, a jedan od najpoznatijih današnjih klijenata mu je 100 milijuna vrijedni Chelseajev napadač Mihajlo Mudrik. Najvećim uspjehom smatra spašavanje karijere Ivice Križanca, koji mu je vjerovao kao mladom i nepoznatom stručnjaku, a najviše žali što svojedobno nije prihvatio ponudu Ivana Perišića, kojem, dakako, poručuje da "je vrime".
U razgovoru za Index Porobija je govorio o svojoj impresivnoj karijeri, životu fizioterapeuta, ljudi iz sjene bez kojih profesionalni sport ne bi funkcionirao, sukobima interesa, usklađivanju rada s nogometašima Linza, ukrajinskom reprezentacijom i privatnim klijentima, dostupnosti 24 sata na dan, ali i utjecaju kineske medicine za koju se školovao dok je živio u Sevilli te važnosti emocija u zdravlju sportaša i oporavku od ozljeda.
Kako ste reagirali kad su vam Pavić i njegova partnerica javno zahvalili?
Bio sam sretan zbog njih i ponosan, a zahvala me iznenadila jer je nisam očekivao. San svakog tenisača je osvojiti Wimbledon, a spletom okolnosti spojili su se zbog mene. Došli su kod mene u Linz na liječenje u razmaku od tjedan dana, prvo Mate pa Ljudmila. Vidio sam da nemaju partnere za miks, predložio im da se spoje i ispalo je dobro.
Zajedno su igrali i 2017., također sam ih spojio jer sam tad radio u Wimbledonu kao fizioterapeut nekim ukrajinskim i ruskim tenisačicama, a došli su do četvrtfinala. U tih šest godina više nisu igrali zajedno, nije bilo kontakata, ja sam radio u Španjolskoj i Njemačkoj, nisam ih viđao.
Mate je prvi put bio kod mene s 18 godina, kad je imao problem s leđima. Ta nas je situacija zbližila jer stvari su mogle ići drugim tokom da nismo ozbiljno shvatili taj problem. Ljudmilu sam upoznao 2012. u Dnjipropetrovsku dok sam tamo bio fizio kluba, ali sam radio i s raznim sportašima u Ukrajini. Tad smo se spojili i zadržali kontakt do danas.
Kako vam je započela karijera u profesionalnom sportu?
S 18 godina sam počeo u Hajduku, u mlađim kategorijama, tamo sam bio pet godina, ali zadnje dvije sam radio i privatno kao fizioterapeut Blanke Vlašić i naglasak je bio više na njoj. To je bilo u razdoblju kad je već puno toga osvojila, počela je imati tegobe i obitelj Vlašić me kontaktirala.
To mi je bio jedan od najljepših perioda života, raditi s takvom familijom, takvim ljudima, takvim karakterima... Vrijeme s njima pomoglo mi je da se i sam izgradim jer karakter je alfa i omega svega.
Radio sam i s 90% prve momčadi Hajduka privatno, ali takvo je bilo vrijeme da se to nije smjelo znati. Bojali su se reći klubu da idu nekom sa strane, pogotovo jer sam još bio mlad i nisam imao ime, pa je bolje ništa ne govoriti jer ne znate kakva će biti reakcija.
Kažete "takvo vrijeme"... Je li danas normalnije da igrači idu kod privatnih fizioterapeuta?
Sve ovisi o tome kakav ego ima klupska liječnička služba. Ako poznaju osobu kod koje igrači idu, ne bi trebalo biti problema, ali ako idu nekome koga nitko ne zna, to nije dobro za klub koji želi imati kontrolu.
Ivica Križanac jako vas je hvalio jer ste mu spasili leđa. Kako ste se s njim spojili?
Da, jedini sam ga uspio riješiti bolova u leđima, a bio je takav slučaj da mu je karijera bila upitna, ali uz njegov trud i naš zajednički rad uspjeli smo to napraviti.
Nakon toga me htio uzeti za privatnog fizioterapeuta i dovesti u Zenit, bila je opcija da idem s njim u UAE, poštovao sam ga i bio spreman ići s njim gdje god hoće, iako sam se više vidio u europskom nogometu. On je skupio hrabrosti i došao mi kao igrač Zenita kad sam imao samo 22 godine, i to s ozbiljnom ozljedom.
Jesu li u Zenitu znali za to i kako su reagirali?
Poslali su ga u München kod neurokirurga koji je rekao da će mu trebati operativni zahvat. A on je klubu rekao da će probati kod nekog u Omišu. A tad se uopće nismo poznavali. Ja sam još bio premlad, s obzirom na to na kojem je nivou bio on, a na kojem ja, bilo je to nespojivo.
Preporučio me njegov kum koji je igrao u 3. ligi za NK Omiš, s kojim sam ja radio. I on je to spontano prihvatio. To je Križanac, on ide na instinkt, i pokazalo se da je pogodio.
Kako ste onda, umjesto u Rusiji, završili u Ukrajini?
Ivan Strinić i Nikola Kalinić igrali su u Dnjipru, a Strinić je zamolio klub da mu dođem pomoći zbog brzine oporavka. Klinička slika nekad pokazuje određeni segment kao ozljedu od koje se oporavlja 2-3 mjeseca, ali uz pravi tretman njemu je trebalo 20-30 dana. Vidjeli su kako radim i ponudili mi ugovor.
Nakon toga išao sam u Sevillu kao vanjski suradnik zajedno s Eugenom Konopljankom, nakon toga u Schalke, pa sam se vratio doma zbog rođenja djeteta, a sad radim s ukrajinskom reprezentacijom i nogometnim klubom iz Linza, gdje imam i svoju ordinaciju u koju mi dolaze sportaši iz raznih dijelova svijeta.
Koliko je uobičajeno da igrači imaju privatnog fizija, kao što ste vi bili Konopljanki?
Uobičajeno je jer to su igrači koji vrijede 20-30 milijuna eura i više. Oni imaju mogućnost za to, financijsku stabilnost, samo im fali zdravlje. Oko 90% igrača s ozbiljnim ugovorima ima privatnog fizioterapeuta, kojeg koristi cijela obitelj i koji im je dostupan 0-24. Zdravlje im je sve, to je jedino bez čega ne mogu.
I kako vam izgleda život u takvoj situaciji?
Dok sam bio u Sevilli, upisao sam fakultet kineske medicine jer sam vidio da se tijelo ne sastoji samo od mehanizama, nego i emocija te da emocija može povrijediti mehanička svojstva. Ne mora čovjek imati fizičku ozljedu da nešto ne bi bilo u redu. Napadaj panike je također vrsta povrede.
Europska medicina ne vodi se time, ali ja sam to prepoznao i završio fakultet u tih godinu i pol dana u Sevilli. Inače traje duže jer su studenti najčešće stranci i nema predavanja svaki dan, ali ja sam s njima dogovorio svakodnevna predavanja jer sam znao da neću vječno biti u Sevilli.
Kako to izgleda u praksi?
Ako osoba nije emocionalno spremna za borbu, nema šanse. Morate je pripremiti iznutra da bi mogla reagirati izvana. Pogotovo ako ima strahove, nema dovoljno adrenalina i ne vjeruje ti, male su šanse da je izliječiš. Ali ako vidi da je razumiješ kao čovjek, šanse su puno veće. Bit života je iznutra. Kako pristupiš čovjeku, kako se ophodiš s njim, takav ćeš imati i rezultat.
To djeluje više kao područje psihologije nego fizioterapije...
Psihologija je u svemu zastupljena jer svaki liječnik koji se psihološki razvije ima puno veće šanse za uspjeh. Postoji puno dijagnoza kod kojih ne možeš kroz magnetsku rezonanciju ustanoviti o čemu se radi, a pacijenta boli. I onda mu liječnik kaže da mu je to u glavi, a može biti nešto sasvim drugo.
Koliki je, u vašoj praksi, postotak slučajeva kod kojih je kineska medicina pomogla tamo gdje europska ne bi?
Postotak nije velik, ali velik je postotak strahova koje igrači ne priznaju jer i dalje to doživljavaju kao pokazivanje slabosti, ali to je pogrešno. Svaki ćeš problem prije riješiti ako se otvoriš. Boje se, ali se otvore kad osjete da si normalan,
Radili ste za nekoliko značajnih europskih klubova. Kako funkcioniraju transferi fizioterapeuta?
Ovisno o ugovoru, ako nemaš profesionalni ugovor s klubom, možeš otići, ali sve je više fizioterapeuta koji imaju FIFA ugovore, kao što ja imam s Linzom. Nakon što sam došao, dobio sam jednu ponudu za svoje usluge, a klub je tražio određenu odštetu.
Sigurno će doći vrijeme kad će i naš posao doći na naplatu, i to jako brzo. Počelo se plaćati trenere, doći će red i na liječnike i fizioterapeute. Imam ugovor do 2024., ali imam dopuštenje kluba da istovremeno radim privatno, a od ožujka sam ponovno i s ukrajinskom reprezentacijom.
I kako usklađujete sve to? Sigurno bude situacija kad ste potrebni na više mjesta istovremeno.
Morate biti svjesni da nemate život, da živite za druge, i ako vas to ispunjava, to je super. S vremenom će sigurno doći do zasićenja što nemam nijedan slobodan dan u godini, ali još imam gladi.
S klubom sam svaki dan, živim u Linzu, tu radim i privatno i isključivo tu obrađujem druge klijente. Oko reprezentacije se dogovaram, ali nije jednostavno. Ukrajinci su me zvali u ožujku i od tada sam bio na svim okupljanima, a nedavno i na Euru U-21.
No, Linz me povukao s Eura kad smo imali četvrtfinale protiv Francuske i morao sam se vratili. Ukrajina nije imala drugog fizioterapeuta, pa je to bilo nezgodno. Iduće godine Ukrajina ide na Olimpijske igre pa ćemo vidjeti, nadam se da ću moći s njima. Ali imam sreće što radim u Linzu koji mu dopušta da radim i privatno. Ima klubova koji to zabranjuju, ali ovo je zdrava sredina.
Očito ste vezani za Ukrajinu, ali imali ste svojedobno opciju sa Zenitom, radili i s urskim tenisačicama. Jeste li nakon početka rata imali kakvih ponuda njihovih sportaša?
Dobio sam ponudu jednog ruskog kluba, ali sam se zahvalio jer podržavam Ukrajinu. To je jedina zemlja istoka Europe koju podržavam.
S kojim ste još hrvatskim sportašima privatno radili?
S Rebićem, Perišićem, Juranovićem, dosta igrača, radim s 8-9 reprezentativaca.
Je li istina da vas je i Perišić svojedobno zvao za privatnog fizioterapeuta?
Kad sam imao ponudu Seville, razgovarao sam s Ivanom o privatnom angažmanu. S odmakom, mislim da je bila greška što nisam prihvatio, ali to je život, škola, iskustvo koje mi je kasnije vratilo.
Zašto ste ga odbili i zašto mislite da je to bila greška?
Slijedio sam intuiciju, s Konopljankom sam živio i radio tri godine, spojili smo se, a Ivana znam od djetinjstva, ali nikad nismo bili dugo zajedno da se tako znamo u srž. To je presudilo. A zašto je greška? Pa, ako pogledamo na kojem je nivou sad on, a na kojem Konopljanka. Ali kao osobe obojica su fenomenalni.
Jeste li se poznavali već iz Omiša?
On mi je prvi put došao dok je igrao za Borussiju. Rano je otišao iz Hajduka u Francusku, nije mu još trebao fizioterapeut, a i ja sam još bio početnik. Privatno smo se viđali, ali za poslovnu suradnju je bilo prerano.
Je li vrime?
Vrime je, ali sve ovisi o Tottenhamu. Klub s kojim ima ugovor odlučuje.
Koje sportaše smatrate svojim najvećim uspjehom u smislu teških ozljeda koje ste pomogli riješiti?
Ivica Križanac i Konopljanka, obojica su imali neurokirurških problema, dijagnoze koje završavaju operacijom. Konopljanka je imao i prijelom kralješka koji je sve dodatno komplicirao. Andrej Ševčenko mi je govorio da ne zna kako Konopljanka ne gubi brzinu, a ima onakvu kralježnicu. Bio sam važan kotač u tome.
Što je vrhunac karijere za fizioterapeuta? Rad u velikom klubu, privatna praksa?
Vrhunac karijere je da rastete kao osoba, kao profesionalac i da imate mogućnost dobrog života za sebe i obitelj. A ako radite u Arsenalu, imate novac, a nemate ostale stvari, ne vidim u tome smisla.