MOMČAD Hajduka je drugu utakmicu zaredom kiksala protiv nominalno slabijeg protivnika. Nakon loše predstave u remiju protiv Slaven Belupa (2:2), uslijedio je i poraz od Osijeka (0:1) na domaćem terenu, u utakmici koja je još jednom otvorila niz već poznatih problema.
Razloge ovakvog rezultata moguće je tražiti u jako puno smjerova. Uvijek se prvo priča o problemima taktičke prirode i lošeg ili dobrog dana nekih igrača, ali to je sve povezano s dubljim, mentalnim i fizičkim padovima koji u obrascima prate klub dugi niz godina.
Rugali su se i komentatori i navijači na uspavanku od prvog poluvremena u kojoj Hajduk praktički ništa nije mogao stvoriti, unatoč tome što su rješenja koja su se mogla i trebala odigravati bila jasna.
Hajduk je imao posjed i jalovu inicijativu, ali bez konkretne prijetnje. Osijek se branio u 4-3-1-2 formaciji s rombom u sredini, jasno usmjeren na zatvaranje centralnih zona s velikim brojem igrača. Hajduk je na to odgovorio transformacijom iz 4-3-3 u 3-2-5, pri čemu je Niko Sigur ulazio u sredinu s desnog beka, dok su se Rokas Pukštas i Noa Skoko podizali visoko.
S obzirom na zatvorenu sredinu, logično rješenje bilo je traženje progresije preko širokih prostora. Hajduk je to pokušavao kroz izvlačenje desetki, najčešće Pukštasa, kako bi primili loptu izvan gužve. Takav pristup nije donio željeni efekt jer je Osijek sa svojim bočnim veznjacima lagano ispratio svaku kretnju Hajdukovih veznjaka.
Tu je Hajdukova izvedba postajala problematična. Iako je Osijek imao brojčanu prisutnost u tim zonama, i dalje se radilo o dva na dva situacijama na širokom prostoru koje momčad s ambicijama poput Hajduka mora rješavati češće i opasnije. To se u prvom dijelu nije događalo. Bilo je premalo kretanja i protrčavanja koje bi remetile Osijekov plan, koji je pripremljen jako dobro.
Takav pristup nije omogućavao Hajduku da koristi pukotine u strukturi Osijeka. Romb u sredini podrazumijeva da tri veznjaka pokrivaju cijelu širinu terena, što otvara mogućnost da ih se rastegne nakon brzih promjena strane. Upravo su takve situacije bile dostupne, ali ih Hajduk nije dovoljno koristio.
Djelomični razlog tome je i profil igrača. Kombinacija Roka Brajkovića i Pukštasa, dvojice dešnjaka, prirodno je vukla kombinacije prema dubini i aut-liniji, gdje ih je Osijek lakše zatvarao. Nedostajala je prirodna tendencija igrača na strani suprotne noge koji bi ušli u sredinu i otvorili kut za promjenu strane, što je bilo ključno razbijanje ovakvog bloka.
Utakmica se počela mijenjati nakon zamjena. Iker Almena na desnoj strani bio je prirodnije rješenje za promjenu strana, a energija koju su donijeli igrači s klupe, u kombinaciji s većim brojem protrčavanja, podigla je tempo te je Hajduk izgledao opasnije.
Stvorene su situacije iz kojih se moglo doći do izjednačenja ili potpunog preokreta, ali taj dobri period igre ne može biti opravdanje za ono što je prikazano u prvih 45 minuta. Upravo suprotno, treba biti upozorenje jer su ista rješenja bila dostupna i ranije, ali nisu bila iskorištena.
Tu se već može sagledavati šira slika. Kad novi sportski direktor Robert Graf priča o intenzitetu na uvodnoj presici i kad navijači Hajduka pričaju o luzerskom mentalitetu, ova utakmica može biti ogledni primjer te negativne kombinacije.
Riječ je o stvarima koje se ponavljaju već dugo te pokazuju da je na njima potrebno raditi kroz smislen i kontinuiran rad jer je dokazano da se ovakve utakmice ponavljaju pod svakim trenerom kojeg je Hajduk imao u prethodnim sezonama.
To je razlog zašto se ova utakmica sama po sebi ne treba shvaćati predramatično, koliko god to teško zvuči za frustrirane navijače. Ova utakmica je samo povremeni simptom dugoročnih problema kluba koji nisu povezani s pojedincima. Određeni taktički problemi mogu se naći, ali trener Gonzalo Garcia je dokazao kroz sezonu da ih sve prilagođava, a na kraju krajeva, to je u ovom trenutku i manje bitno.
Navijači će se sjetiti i sličnog poraza protiv Varaždina u sezoni 2023./24. kad je Hajduk u završnici sezone na Poljudu beskrvno pao bez ispaljenog metka, a u toj ekipi nije bio ni sadašnji trener, kao ni 13 od 16 igrača koji su zaigrali u utorak.
Ići u bombastične i destruktivne analize koje su usmjerene prema pojedincima i očekivati drugačije rezultate nema smisla. Dokazano je da takav pristup nije riješio ništa, a s odmakom vremena je to bilo puno jasnije nego u tom trenutku, kad je glava vruća nakon poraza.
Ovakvi porazi moraju se gledati kao dio procesa koji se može riješiti jedino boljim klupskim okruženjem, bilo to kroz stabilnost struke i infrastrukturu ili svim onim što to donosi - fizički sposobnijim igračima, kvalitetnijim mentalitetom i kulturom kluba koja se može graditi jedino pozitivnim kontinuitetom.