NA ZAVRŠNOJ ceremoniji Svjetskog prvenstva u Kataru su, pored dodjele medalja prvacima i doprvacima, dodijeljene i individualne nagrade. Kylian Mbappe je bio najbolji strijelac prvenstva, no preostale nagrade nisu egzaktne, nego se u obzir uzima i dojam.
Dok je sasvim jasno zašto je Lionel Messi dobio nagradu za najboljeg igrača i dok se može razumjeti zašto je Emilianu Martinezu dana Zlatna rukavica, iako brojke govore u prilog Dominiku Livakoviću, Joško Gvardiol je morao biti nagrađen titulom najboljeg mladog igrača.
Nitko nikad kao Joško
Osvajač navedene nagrade Enzo Fernandez je sjajan nogometaš. Otkako je Fernandez ušao u igru protiv Meksika i zabio gol, postao je prvotimac Argentine do kraja prvenstva. Taktičke adaptacije koje je Scaloni radio iz utakmice u utakmicu su dobrim dijelom počivale na njegovoj sposobnosti i nema sumnje da će Benfica, kada ga proda, biti blizu rekorda svog najvećeg izlaznog transfera ili će ga i srušiti.
Međutim, Gvardiol nije bio samo prvotimac Hrvatske od prve utakmice nego je bio i neupitni vođa zadnje linije, što je nevjerojatno ako znamo da je u istoj toj liniji on bio najmlađi igrač. Uz to, pronaći stopera mlađeg od 21 godine koji je odigrao toliko dobro na Svjetskom prvenstvu je u moderno doba, a vjerojatno i u starije, skoro nemoguće.
Pregled nekoliko posljednjih prvenstava sugerira da je tu kombinaciju mladosti, važnosti za ekipu i u konačnici uspjeha na samom prvenstvu imao Stefan de Vrij za Nizozemsku 2014., nakon čega je odmah prodan u Lazio, dok će se stariji poznavatelji nogometa sjetiti Paola Maldinija i prvenstva 1990.
No u obje situacije pričamo o igračima koji su u tom trenutku već prerasli kategoriju U-21 (22 godine stari), dok je Maldini igrao i lijevog beka. Svjetska prvenstva rijetko trpe da tako mladi igrači predvode obrane svojih ekipa i dovedu ih do medalje, ali Joško je napravio upravo to, što ga čini unikatom.
Od tragičara do heroja
Prije samo 18 mjeseci je Gvardiol bio na meti kritika nakon poraza od Španjolske na Europskom prvenstvu. Kroz seniorske korake u Dinamu ga se rotiralo kao stopera i beka, a upravo je beka morao igrati na tom Euru. Gvardiol je imao pogrešaka, ali one su se morale dogoditi kako bi došlo do njegovog razvoja, kao što se očito moralo dogoditi i to traženje pozicije da se shvati gdje dominira.
Sama činjenica da je Gvardiol u tako kratkom roku na tim pogreškama naučio lekcije te da se u praktički godinu dana razvio od prisilnog rješenja na beku do stopera čija je pozicija u reprezentaciji garantirana za sljedećih 13-14 godina je fascinantna. Taj razvoj se ne vidi samo na terenu nego i u svakom medijskom prilogu i razgovoru, bilo da se radi o onom nakon utakmice ili kada ga ispituju o njegovoj mapi uspjeha.
Kao što su se pogreške morale dogoditi ranije, tako se moraju dogoditi i sada. Zbog poteza Messija kod drugog gola Argentine su se instantno javili glasovi "trebao ga je rušiti", kao da se zaboravlja da je Gvardiol i dalje ipak dečko star 20 godina. Izvrtio ga je najbolji igrač turnira, po mnogima najbolji igrač ikada, a takva iskustva mladiću kao što je on mogu biti jedino škola.
To gotovo sigurno neće biti jedina pogreška u njegovoj bližoj budućnosti, no na putu ka statusu ponajboljeg stopera svijeta, za što ima neosporni potencijal, mora se prihvatiti da će mu se takve stvari događati, makar i u nacionalnom dresu.
Uostalom, svoju silnu kvalitetu i tu mentalnu snagu povratka u igru je pokazao odmah nekoliko dana kasnije kada je postao najmlađi strijelac u povijesti hrvatske reprezentacije na svjetskim prvenstvima i kada je dvije godine stariji Josip Šutalo govorom tijela jasno pokazao da se u obrani radi ono što Joško kaže.
Najbolji hrvatski stoper
Unatoč svojim godinama, Gvardiol već sada ima status kakav nije imao niti jedan hrvatski stoper od osamostaljenja. Ako se uzme u obzir inflacija, tržišna vrijednost niti jednog našeg stopera u povijesti nije bila takva kakva je trenutna Gvardiolu te niti jedan nije bio toliko tražena roba kao što je on sada.
Iako službeni izbor FIFA-e za najboljih 11 turnira još nije objavljen, Gvardiol je u gotovo svim relevantnim izborima dio najbolje momčadi turnira. Ni 2018. ni 1998. nismo imali slučaj da je neki hrvatski stoper u idealnoj momčadi prvenstva.
Još je i prije samog početka prvenstva Gvardiol bio u najboljih 1% stopera svijeta po parametrima koji prate izgradnju igre. Bilo da se radi o točnim dodavanjima ili njegovom trku kroz linije prema naprijed, boljih od njega u tome gotovo pa nema, a na ovom turniru je to prikazao i pred najvećim mogućim auditorijem.
Uloga stopera se kroz vrijeme znatno promijenila, a Gvardiol je savršen primjer onoga što je stoper danas. Uza sve njegove kvalitete koje donose progresiju igre, pokazao je fantastičnu sposobnost čitanja protivnika, ulaska u duel, pozicioniranja, te branjenja jedan na jedan, i to u reprezentativnom turnirskom nogometu, gdje planovi i taktike lete kroz prozor.
Kada pruža najbolje od sebe, kada gledamo njegov trenutni vrhunac, onda već sada vidimo razinu kakvu nismo vidjeli ni od jednog našeg stopera u povijesti samostalne Hrvatske. Najbolje od Gvardiola je bolje od najboljeg od Kovača, Šimića, Šimunića ili bilo koga drugog. A naučit će još puno toga, što djeluje gotovo pa nestvarno, a po sve njegove protivnike zastrašujuće.