HRVATSKU nogometnu reprezentaciju očekuju čak četiri utakmice u Ligi nacija u samo deset dana. Bit će to prva, ali skoro i posljednja generalna proba pred Svjetsko prvenstvo u Kataru s obzirom na to da turnir prvi put počinje usred sezone. Točnije u jedanaestom mjesecu.
Dalić uoči ovog ciklusa ima nekoliko problema. Livaja i Musa su otpali zbog bolesti, Perišić zbog ozljede, nema Lovrena, a Modrić će se ekipi pridružiti tek "u zadnji čas" s obzirom na to da je još za vikend igrao finale Lige prvaka. Izostanak trojice igrača iz napadačke linije dodatno je potencirao vrlo omiljenu temu u sportskom javnom prostoru, onu o tome kako reprezentacija pati jer "nema pravog napadača i killera".
Prvi pogled na ovosezonski golgeterski učinak hrvatskih napadača vjerojatno bi potvrdio takav dojam. Ipak, takva teza je postavljena na sasvim krivim očekivanjima i u sasvim krivom kontekstu te ni izbliza ne pokazuje ono što Hrvatska zapravo ima u ofenzivnoj liniji.
"Nemamo napadača otkad je otišao Mandžukić"
Sve je počelo nakon Svjetskog prvenstva 2018. godine, tijekom i nakon kojeg je Hrvatska ostala bez dva od tri prva napadača - Nikole Kalinića i Marija Mandžukića. Nakon toga se, bez iznimke, svaki put kad se Hrvatska mučila pred golom, zazivalo ime Super Marija koji je dao neke od najbitnijih golova u povijesti reprezentacije.
Svako sjećanje ima tendenciju biti emocionalno obojeno i pristrano, a takvo je i ono na Mandžukića. On je bio izvanserijski presing igrač, "najbolji branič među napadačima", odlična meta za spuštanje dugih lopti i za svaku vrstu zračnog duela, ali Mandžukić nikad u svojoj karijeri nije spadao u red elitnih svjetskih golgetera.
Nakon odlaska iz Dinama nijednom nije prebacio brojku od 20 ligaških golova u sezoni, a najbliže tome stigao je 2014. u Bayernu, kada ih je dao 18. Naravno da se i ovdje radi o odličnom učinku, ali nije to ni blizu brojki koje imaju igrači poput Lukakua, Kanea, Suareza, a kamoli Ronalda ili Messija.
Elitni napadač je luksuz, a ne nužnost
Kada se u obzir uzmu sve reprezentacije koje su se plasirale na turnir u Kataru, postoji njih manje od deset koje se mogu pohvaliti time da imaju barem jednog napadača koji u kontinuitetu zabija 20 i više golova u nekoj relevantnoj svjetskoj ligi. Takvog napadača nemaju ni reprezentacije visoke srednje klase poput Nizozemske, Švicarske i Danske.
Sasvim je jasno da takvih golgetera jednostavno nema previše na planetu i da su oni luksuz, a ne nužnost za uspjeh jedne reprezentacije. S obzirom na hrvatsku demografiju, jasno je da ona češće neće imati takvog napadača nego što će ga imati.
Početna postavka teze u kojoj se očekuje da će Hrvatska imati rasnog golgetera na tragu Šukera sasvim je pogrešna i u biti služi u svrhu pojednostavljenja drugih i složenijih problema u igri, baš kao i ona teza da ekipa koja prima više golova od očekivanog jednostavno nema dobrog golmana. U čemu je onda problem?
Podaci govore suprotno od glasa naroda
Podaci iz prethodnih kvalifikacija sugeriraju nešto sasvim suprotno od teze da Hrvatskoj nedostaje killer. Štoviše, kada se u obzir uzmu utakmice iz prethodnih kvalifikacija, hrvatska realizacija se može opisati kao blago ispodprosječna.
Samo je šest reprezentacija stvorilo više čistih prilika, ali ih je 11 promašilo više što znači da je Hrvatska blago nadprosječna u realizaciji velikih šansi. Problem s navedenom statistikom je mali broj utakmica, zbog čega jedan ekstreman rezultat bitno mijenja dojam.
Baš se to dogodilo Hrvatskoj protiv Malte, kojoj je zabila sedam golova i kreirala je čak osam velikih šansi, četvrtinu od ukupnog broja u čitavim kvalifikacijama. Ipak, odstupanje od očekivanja je vrlo malo i teško je govoriti o lošoj realizaciji zicera.
Momčad Zlatka Dalića je bitno bolje odigrala drugi dio kvalifikacija nego prvi. Briljirala je protiv Slovenije na Poljudu, nadigrala je Rusiju na istom stadionu, a jedina slabija predstava bila je ona kod kuće protiv Slovaka, u kojoj su se izgubila dva potencijalno ključna boda. Dojam o problemu napadača bio je izražen baš na toj utakmici.
Hrvatska je imala 21 udarac, a zabila je tek dva gola. Takva tendencija vidljiva je i na uzorku čitavih kvalifikacija, u kojima je čak 27 reprezentacija bolje koristilo svoje udarce na gol. Tu dolazimo du suštine problema.
Hrvatskoj problem nisu igrači, nego igra
Od 21 udarca na tom susretu, Hrvatska je kreirala tek tri velike šanse. U gostujućem remiju protiv Rusa, porazu od Slovenije i pobjedi nad Slovačkom Hrvatska nije kreirala nijednu veliku šansu. Dakle, u tri od ukupno šest utakmica protiv (u teoriji) direktnih konkurenata za prolaz dalje reprezentacija nije uspjela kreirati šansu koja bi se uopće mogla pamtiti.
Hrvatska nema problem s napadačima i njihovim njuhom za gol, nego situacijama koje dovode do golova. U završnicu je često ulazila s premalo igrača, a otpadanjem Vlašića i Petkovića ostala je bez dvojice igrača koji su najbolje igrali u zoni desetke.
U prvom dijelu kvalifikacija Modrić, Kovačić i Brozović su se spuštali skroz do zadnje linije, čime je nastajala velika rupa između napada i ostatka momčadi, a taj problem se popravio tek uvođenjem stopera koji mogu igru iz zadnje linije.
Dalić u napadu može birati što hoće
Kada se pogleda isključivo igrački kadar, Hrvatska u napadu ima i više nego dovoljno aduta. Štoviše, Dalić može birati igrače različitih profila od kojih svaki donosi novu i drugačiju kvalitetu. Ante Budimir je sjajan tip za završnicu koja je bazirana na centaršutovima i može spuštati lopte za igrače iz drugog plana.
Livaja je odigrao jednu od najboljih individualnih sezona u povijesti HNL-a. Kramarić golgeterski u klubu nije bio na razini, ali ima kombinaciju kreativnosti, pregleda igre i osjećaja za gol koja je iznimno rijetka. Između ostalog, na prijateljskom turniru u Kataru je pokazao da se reprezentacija može osloniti na njega.
Perišić je godinama najopasniji igrač reprezentacije, a bolju statistiku u klubu nema isključivo zato što igra na poziciji bočnog igrača. Oršić ima jedan od najboljih udaraca nakon izbačaja na svijetu i općenito je nevjerojatno podcijenjen igrač. Petković, ako se probudi, i dalje može biti koristan, a polako stasaju i igrači poput Muse, Belje ili Šimića.
Konačno, Dalić ima jednog od najboljih napadača među veznjacima u ligama Petice. Pašalić ima nevjerojatne brojke u Atalanti, a za reprezentaciju se pojavio i na Euru protiv Španjolske, i na Poljudu protiv Slovenije, i u Rijeci protiv Cipra. Opcija postoji jako puno. Jedino je pitanje postoji li ideja kako te opcije ukomponirati i optimizirati.
Usmjeravanje na krivu stvar
Priča o tome da Hrvatska nema devetku miče fokus s ključnog pitanja. Tek onda kada Hrvatska u kontinuitetu igra dobro i u fazi napada je kompaktan kolektiv, onda je jasno kako su priče o nedostatku killera zgodan alat za banaliziranje priče o hrvatskoj reprezentaciji.
Na Euru protiv Češke Hrvatskoj nije nedostajao napadač, nego nije mogla donijeti loptu u zadnju trećinu terena. Samo par dana kasnije, protiv Škotske, napadača je igrao Petković, koji je u HNL-u dao ravno tri gola iz igre i to nije predstavljalo nikakav problem. Petković je čuvao lopte i odlagao ih za Perišića i Vlašića, koji su zahvaljujući njegovom radu bez lopte puno lakše ulazili u završnicu.
Hrvatska nema Lukakua, Kanea ni Salaha, ali ima raznolikost u napadu kao malo koja reprezentacija izvan uskog kruga elite. Pravi killer se može roditi, kao što je to bio slučaj s Davorom Šukerom. U svakom drugom slučaju, igra je ta koja čini igrača golgeterom.