U PROTEKLE dvije godine Slaven Bilić postao je najpopularniji lik našeg društva. Kroničari su analizirali svaki njegov korak, a on pokazao se kao nadareni pokretač masa, što se savršeno slagalo.

U moru informacija o Slavenu Biliću, htjeli ne htjeli, saznali smo najsitnije detalje njegovog psihičkog i fizičkog profila. Vidjeli smo da je vrsni showman i jako perspektivan taktičar, saznali kako  se nosi ili ne nosi s novim situacijama, kako reagira na pitanja koja me ne odgovaraju. Jedino što nismo imali prilike saznati je kako Slaven Bilić reagira kada je  na terenu ponižen i povrijeđen do krajnjih granica izdržljivosti. To mu se u četvrtfinalu Eura dogodilo na Ernst Happelu.

Sutra će četvrti dan, a poraz od Turske ne prestaje zvoniti u pozadini. Sve ide dalje; u Austriji Rusi žive staru slavu, ispred nas su važni datumi domaće sezone; prijateljske utakmice Dinama i Hajduka. Dolaze novi treneri, kreću pripreme za Olimpijske Igre. Ali ovaj poraz ne da se isprati. Ta zadnja minuta, lopta koju je Pletikosa  ispucao, Rakitićev dribling, Rustuov neometani nabačaj i Semihov gol. Kako se vraća nama, vraća se i Slavenu  Biliću.

"Sada bismo se svi ostavili nogometa, ja bih otišao pecati. Ali pred nama su kvalifikacije, bit ćemo još jači i žešći", rekao je Bilić dan nakon poraza od Turske, dodajući kako treba prespavati, dobro se odmoriti. Ako je prije često znao govoriti da ugovor ne znači ništa jer ga, dakako, determinira uspjeh na Euru", Slaven Bilić na toj zadnjoj presici prije raspusta poručio da će se vratiti. No, nije bio ni pravi trenutak da kaže bilo što drugo.

Hrvatska reprezentacija nakon dugo vremena s velikog natjecanja vratila se ujedinjena, makar u svojoj tuzi. Nema salvi kritika, raskola u vodstvu, smjena i licemjerstva, koja prate svaki neuspjeh svetinje na svjetskoj sceni. S Bilićem je Hrvatska ponovo zaigrala lijep nogomet, vraćena je vjera nakon kataklizmičnog povratka sa SP-a u Njemačkoj, izbornik-kuler zaludio je masu. A posao na terenu rezultatski je odradio nabolje poslije Ćire Blaževića, uz možda čak i bolji dojam.

Nema razloga da se dovodi u pitanje Bilićev status i javnost je "po defaultu" zaključila da izbornik ostaje. Za hrvatsku reprezentaciju to bi bilo najbolje, no Bilić tek treba iznijeti  planove za budućnost. Sljedeća utakmica čeka nas u devetom mjesecu i nema razloga za strah, s obzirom na ekipu koja ostaje nakon Eura. I to je novost u ponudi pri povratku hrvatskih momčadi s velikih natjecanja. Jedan od nekolicine razloga zbog kojih Bilić treba nastaviti gdje je stao i povesti momčad na SP u Južnu Afriku. Pogledajmo koji su ostali:

Nije izgubio ni jednu bitnu utakmicu

Bilić je imao svojih crnih rupa, poput prvog poluvremena protiv Makedonije u Zagrebu, utakmice s Estonijom u Tallinu ili drugo poluvrijeme s Austrijom. No, Slaven Bilić izgubio je samo utakmicu s Makedonijom u Skopju i doživio debakl na Poljudu u pripremnoj utakmici s Nizozemskom. Europsko prvenstvo napustio je bez poraza, odradio je mandat s najvišim postotkom uspješnosti od svih hrvatskih izbornika.  Da Španjolci slučajem nisu stali na kraj 88-godišnjoj tradiciji, da sinoć nisu poslali kući svjetske prvake, uz Hrvate bi bili jedina momčad koja se od Europskog prvenstva prije polufinala oprostila bez poraza na kontu.

Zbog velike pobjeda koja nije slučajnost

Na početku svog (zasad) dvogodišnjeg vladanja reprezentacijom, Slaven Bilić pobijedio je B momčad friških svjetskih prvaka. Ostalo je upamćeno, i dobro je zvučalo - da je pobijedio svjetske prvake. Zatim je remi kod, kasnije će ispostaviti moćne Rusije (koja nema veze s Rusijom koju je Hiddink preuzeo prije kvalifikacija), Slaven Bilić prezentirao kao uspjeh za anale, i narod je prigrlio euforiju. U trećoj utakmici razmontirao je Andoru 7:0, a već u četvrtoj pobijedio je Engleze. Bolji početak nije ga mogao pogoditi. No, čak i nakon pobjede na Wembleyju, koja je Bilića lansirala u orbitu, čekala se prava njegova potvrda.

I sam je priznao da se na Wembleyju moglo dogoditi bilo što dogoditi, da smo imali sreće. Tada su mu izmjene s klupe donijele pobjedu, ali i dalje je čekao svoju prvu pravu taktičku pobjedu. Doživio je u Austriji, gdje je nadmudrio Joachima Loewa i poručio da Wembley nije bio slučajnost. No, zato je novi trenutak doživio protiv Turske. Bilić i njegov stožer trebali su negdje pribilježiti sitnicu da Turska zabija golove u 91. minuti, kao što je trebao uvidjeti da hrvatska reprezentacija na početku utakmice, a pogotovo u produžecima nije mogla primirisati turskom golu. Umjesto da smiri situaciju i osmisli strategiju nakon Klasnićevog gola, Bilić se izgubio u slavlju zbog plasmana u polufinale, u kojem je bio svega jednu minutu.

Zbog odnosa s igračima

Malo je momčadi koje su na Europskom prvenstvu odavale takav sklad i atmosferu. S Bilićevom ekipom disala je i cijela Hrvatska, podrška koju je reprezentacija imala u četvrtfinalu Eura bila je jedna od najupečatljivijih, a to je rezultat atmosfere koju su širili stožer i igrači. Ozljeda Eduarda dodatno je ujedinila ekipu čiji je prešutni dogovor bio plasman u finale. Ostaje nejasno na čemu je izbornik gradio to uvjerenje, obzirom da je minutu poslije priznao da imamo problem realizacije, "koji traje, i koji je normalan". No, uspio je i igrače uvjeriti da Hrvatska može, pa je poraz u četvrtfinalu izazvao još žešću depresiju. No, činjenica je da su se uz Bilića svi igrači osjećali važnima i svi osim trećeg vratara Galinovića dobili su minutažu na Euru.

Bilić se u stožeru okružio intimusima, a prilično intiman odnos gradio je i sa svojim igračima.
"U rijetkim trenucima kada se nismo slagali, a zna se da u stožeru imam ljude koji ne klimaju glavom, onda bih ja to presjekao.", govorio je Bilić. Unatoč prijateljskom odnosu, probleme s autoritetom na travnjaku nije imao. Braću Kovač i Darija Srnu ostavio je da uživaju u statusu reprezentativnih šerifa, nije se oglasio niti na javne izljeve nezadovoljstva Ivana Klasnića i Ivana Rakitića, koji su zatražili veću minutažu nakon susreta s Austrijom. Bilić je uspio u namjeri da reprezentaciju prikaže kao jedinstvenu cjelinu u kojoj svi dišu kao jedan, čime  je i na svoj konto stavio nekoliko plusića.

Uspio je zauzdati Vlatka Markovića

Dva je puta, bez posljedica, Slaven Bilić opalio po Vlatku Markoviću. Kada je poručio da "Ne prodaje lancune od kuće do kuće pa će licitirati oko svoje plaće", te kada je bez ustezanja posramio HNS zbog neozbiljnih priprema uoči utakmice sa Škotskom, koje su obilježile marketinške  aktivnosti i foto sessioni nogometaša u svrhu promidžbe navijačkog čipsa i ostalih "must have" rekvizita. Uloga Slavena Bilića u međuvremenu je dobila na značaju, pa je kod premijera Ive Sanadera urgirao da se Markovića još neko vrijeme ostavi na poziciji. Predsjednik HNS-a tako se naviknuo na život u koži Bilićevog dužnika, a ta ja opcija u svakom slučaju bolja nego kad presidente vedri i oblači po svom.

Jer ga navijači obožavaju

I tu se nema što previše objašnjavati. Bilić je izazvao histeriju kao nijedan izbornik do sada, a Hrvati pate od idola s kojim se trebaju poistovjetiti.

Jer je isprofilirao momčad koja ima svijetlu budućnost

Slaven Bilić preuzeo je od Cice Kranjčara momčad upitnih mogućnosti u kojoj je vladala depresija i razjedinjenost nakon neuspjeha u Njemačkoj. Daleko od toga da je Bilić izumio Ćorluku, Modrića i Eduarda, ali je imao dovoljno hrabrosti ukazati povjerenje mladim igračima. Bilić je stvorio momčad koja, s njim ili bez njega, može računat na svijetlu budućnost.

Vjerovali ili ne, čak ni Bilić nije bez mana

Suprotno popularnom mišljenju i idolatrijskoj viziji Bilića u javnosti i među pukom, naravno da je on kao i svih ostalih četiri i po milijuna izbornika, "krvav ispod kože" i ima par stvarčica na kojima bi mogao poraditi. Nažalost, većina Bilićevih manjkavosti su došle do izražaja upravo u najgorem trenutku; četvrtfinalu Eura.

Neiskustvo

Od Bilića se dakako ne očekuje da je na početku karijere popio svu trenersku mudrost ovog svijeta, kao ni da u roku od tri-četiri godine bavljenja tim poslom posjeduje sposobnosti Hiddinka, Lippija ili Capella. Međutim, upravo u manjoj mjeri na utakmici sa Austrijom, a u puno većoj u onoj sa Turskom, pokazalo se da mu konci znaju ispasti iz ruku.

Gotovo je nevjerojatno kakvom nas je jednosatnom pritisku i panici podvrgla skromna Austrija na otvaranju Eura, pri čemu Bilić nije baš najbolje reagirao, jer priča "nesvjesno smo se povukli nakon vodstva" može nekog i uvjeriti ako vas u šahu drže Nizozemska ili Španjolska, ali da se to bez prave izbornikove reakcije dogodi dvije trećine utakmice protiv Austrije (koja je igrala sad na Euru i tko zna kad će ponovo) je pomalo naivna.

U mitskom porazu bez poraza od Turaka, Bilić se također nije proslavio reakcijama s klupe kada su bile najpotrebnije. Vjerojatno nema izbornika na svijetu koji u produžecima utakmice velikog natjecanja ne bi iskoristio pravo na treću zamjenu u trenucima kada mu pola momčadi jedva stoji na nogama. Zamjena koju je želio napraviti na samom kraju, bila je dakako "simbolička".

Dok je svakako slatko što je kao Mourinho klizajući na koljenima slavio gol sa igračima, trebao je znati kada prestati sa zaigranošću i prionuti poslu: smiriti igrače i svakako ne dopustiti panično povlačenje sviju umjesto napadačkog dvojca u Pletikosino krilo prilikom "akcije" za turski gol.

Njegova reakcija nakon gola i prije izvođenja jedanaesteraca je također pokazala da još nije zreo za upravljanje u kriznim situacijama: umjesto da ohrabri igrače i doslovno im utuvi u glavu kako još ništa nije gotovo, na izvođenje jedanaesteraca su naši igrači krenuli kao da Turci već vode barem sa dva razlike.

Uostalom, strijelac turskog gola u (ne)regularnom dijelu i sa bijele točke, Semih je sam rekao kako je tada na suprotnoj strani radio Terim: igračima koji su polijegali po travi nakon Klasnićevog gola minutu prije kraja drugog produžetka je nakon što se izderao na njih zbog malodušnosti, poručio da smjesta krenu u napad na gol kojeg još uvijek stignu postići.

Pada na velika imena

Normalno je da ljudi u nogometnom miljeu vole i respektiraju veličine, pa će se Bilić nakon pobjede nad Englezima na Maksimiru ispričati zbog kašnjenja na presicu jer je "išao od Ria Ferdinanda tražiti dres za sina", ali nije lijepo kada očiju velikih od straha nasjedne na zamke koje mu pripreme recimo Hiddink ili Terim.

Nizozemski velikan ga je nadigrao u psihološkoj pripremi prilikom gostovanja Rusije u Maksimiru u sklopu kvalifikacija za Euro. Danima se pričalo o dolasku strašne Rusije i velikog stratega, koji su na kraju došli bez ikakve volje i želje osim za jednim bodom, kojeg su i uzeli.

Terim je tu izvojevao mnogo veću pobjedu nad mlađim i neiskusnijim kolegom: On je također strašio Bilića pričama o napadu na Hrvate, na što je naš izbornik govorio kako očekuje "ofenzivne" ili "superofenzivne" Turke. Kao što je utakmica pokazala, Turci su osim beskrajno mnogo trke, od napada pokazali tek presing na loptu dok je bila kod naših igrača, što je izazvalo čuđenje kod hrvatskih reprezentativaca, a cijelo poluvrijeme je potrošeno na tu spoznaju i tek kasniju reakciju.

Ziheraški pristup taktici i postavi

Bilić je naravno pogriješio procijenivši da će Turci napasti, jer im je jedina namjera bila natjerati naše na grešku i ako bude sreće izdržati do penala, ali je svejedno momčad postavio kao protiv Njemačke (4-5-1), mada su Turci potpuno drugačiji protivnik, ali prije svega protivnik koji je igrao sa jednim napadačem.

Računajući da će momčad koja je onako suvereno porazila Nijemce isto ponoviti protiv potpuno drugačije postavljenih i "nasađenih" Turaka, ustvari je išao na ruku protivniku, jer kako izboriti pobjedu protiv suparnika koji igra sa jednim "polu napadačem"(Nihatom) i načičkanom sredinom i obranom, ako se na njega krene sa jednom jedinom špicom koja se troši izvlačenjem na stranu (Olić)?

Kako reprezentacija protiv agresivnih Turaka nije pokazala ono što je uradila Rusija (dolazak u završnicu sa više igrača), može se mirne duše reći da se Bilić uvukao u Terimovu mrežu "turske ofenzive" koje zapravo nije bilo, propuštajući im suprotstaviti momčad sa dva napadača.

Hvaljen je i slavljen Bilićev taktički zaokret za utakmicu sa Njemačkom, ali na njega je bio prisiljen zbog dvije stvari: opreza nakon lošeg izdanja sa Austrijom i Petrićevog potpunog pada forme.

Loša igra reprezentacije u prijateljskim utakmicama

Upravo zbog toga što mu baš svaku utakmicu (provjera rezervi sa Poljskom je dobrodošla iznimka) igraju isti igrači, bilo da se radi o prijateljskoj sa Slovačkom na Kantridi ili Engleskoj na Wembleyu, u standardne  reprezentativce se sigurno uvukao osjećaj pretjerane sigurnosti, pa su na dan debakla protiv Nizozemske na Poljudu ove zime braća Kovač otišla srediti privatne poslove na Makarskoj Rivijeri, a Dario Šimić je viđen u shoppingu u Splitu.

Nastavilo se lošim igrama na pripremnim utakmicama sa B reprezentacijom Škotske, protiv Moldavije u Rijeci i sa Mađarskom u Budimpešti, gdje je na svim provjerama igrala najjača reprezentacija Hrvatske.

Logično je da svaki izbornik teže standardizaciji momčadi i da je neoboriv argument "to nije bitno dok igraju dobro na Euru i kvalifikacijama", ali bi Bilić svakako na "nevažnim" utakmicama trebao pružiti priliku igračima iz drugog plana, pa bi se možda (pre)sigurni malo više potrudili, a svakako bi tako i netko sa šireg popisa zaslužio uži izbor.

Utjecaj menadžera

Za svaku pohvalu je što su pod Bilićem na Euru iz kruga reprezentacije odstranjeni popularni Ante Ustaša i još popularniji Suki - dotad neizostavni "članovi stožera", bez čije esencijalne pomoći naši reprezentativci ne bi imali gdje sa svojim Louis Vuitton torbicama, niti bi ih tko imao "braniti", ali je zato na podzemnoj razini itekako vidljiv utjecaj menadžera bliskih Biliću, kao što je već višekratno pisano o Sharbinijevom pozivanju i Kneževićevom otkriću. Još jedan slučaj iz Austrije pokazuje da kamp reprezentacije nije baš "menager free zone" kao što se željelo prikazati: Zdravko Mamić je poželio ući u hotel reprezentacije, iako tamo nema što tražiti. Nakon što su ga zaštitari odbili pustiti, od nekud se stvorio šef osiguranja HNS-a Cvrk sa nalogom odozgora, isprikom i specijalnom propusnicom za Bilićevog intimusa.

Dea Redžić/Zvonko Alač
Foto: Kristijan Horvat