El Clasico iz sjene
rubrike
Foto: Hina, Getty Images/Guliver Image
U POZADINI posljednjih nekoliko kola protiv manje renomiranih suparnika u Primeri, i Real Madrid i Barcelona još se jednom susreću u El Clasicu – ulog u njemu nisu uobičajena tri boda, već drastična promjena politike (barem) jednog od dvaju najglamuroznijih svjetskih klubova.
Barcelona izgubljena između vlastitih ideala i vanjske pragmatičnosti
Oba kluba u opasnosti su ostati bez trofeja za ovu sezonu. I dok je Real Madrid mini preporodom izvukao naizgled najgoru sezonu u Perezovoj eri , te stigao do polufinala Lige prvaka i stigao na samo bod zaostatka za Kataloncima u Primeri, Barcelonino okončanje sezone bez nacionalnog prvenstva nakon poraza u Ligi prvaka gdje su pali bez ispaljenog metka ispala bi vjerojatno najluzerskija dionica još od epske 2002. Bayer Neverkusena, ili Benfice otprije koju sezonu. S bitnom iznimkom da ni Portugalci ni Nijemci nisu izgledali tako nedodirljivo i klasu iznad velike većine svojih suparnika.
Nedavna povijest Manchester Uniteda može se opisati hrpom parametara – lošom transfer politikom, lutanjima s trenerom, nedefiniranim ciljevima (bolje rečeno, sredstvima kojima bi se isti postigli), ali jedan zajednički nazivnik stoji iza tog problema – odlazak Sir Alexa Fergusona, neupitnog duhovnog vođe družbe s Kazališta snova. Vidno dezorijentirani, bez nekoga da im ukaže smjer, Crveni vragovi počeli su lutati, i već danas su bliže prosjeku Lige prvaka nego njezinom vrhu.
Odlazak Pepa Guardiole i sve veće udaljavanje od „pepisma“ – specifičnog stila igre, odabira igrača, promoviranja La Masijinih maturanata i seksepil konačnog produkta tih procesa nije donio toliko drastičan pad. Dapače, Barcelona je i dalje rezultatski fantastična – titule Enriquea i Tita Vilanove, jedna izgubljena i jedna koja je pod njihovom kontrolom, uz veliki „treble“ lani nije lošije od onoga što bi im donio čovjek koji ju je najviše promijenio u modernijoj eri. Problem je što rijetko tko takav pristup dovodi u pitanje dok ima rezultata. Ali, što kada oni izostanu?
Za razliku od rušenja rekorda poput onoga kad su sada već udaljene 2012. u jednom trenutku u ogledu protiv Real Betisa imali čitavu jedanaestorku iz svoje momčadi, Barcelona se danas ni po čemu ne razlikuje od ostalih vrhunskih klubova. Odlazak nekih od poluga omladinske i skaut službe, kupovine osovina ekipe poput Neymara i Suareza ili bitnih prvotimaca poput Rakitića i Mascherana bitno mijenjaju geometriju ekipe, njezin unutarnji izražaj koji se tetoši godinama. Nogometnim puristima iz Katalonija to sve više smeta i sve se češće pitaju – koliko je zapravo Barcelona danas „mes que un club“? Nogomet sve više orijentiran individualnoj klasi prednjeg reda, u kojem veznjaci, nekoć gospodari vremena i prostora na Campu, moraju krpati defenzivne i ofenzivne rupe koje prednja trojka ostavlja za sobom u nadi da će ipak i to biti dovoljno za trijumf već su dulje vremena glavne odrednice katalonske družine.
Ove godine umro je Johannes Cruijff – najutjecajnija osoba u povijesti kluba, a vjerojatno i igre. Postoji li netko tko će znati pokazati smjer sada kada nema više ni „Senor Futbola“? Netko tko će sugerirati da je Barcelona u zlatnim danima svoje povijesti (nebitno radi li se o Kubalinoj, Koemanovoj ili Messijevoj) ipak imala malo drugačiji put i igrala drugačije od ostalih „teškaša“? Jer niti jedan domicil s Campa neće reći kako su titule jednako slatke, bez obzira na koji su način osvojene. I još bitnije, da u takvom sustavu stalno igraju „ u gostima“. A tamo će, kad-tad, izgubiti. Pjesma i ovacije kojom je momčad ispraćena nakon ispadanja iz Chelseaja u polufinalu 2012. jedan je od najemotivnijih trenutaka u klupskoj povijesti – ispadanje je bilo bolno, tragično i nelogično – ali dogodilo se na jedini način na koji je to dozvoljeno – sa svojim pečatom na štitu.
Real Madrid – talac Florentina Pereza
Podatak koji strši, a rijetko kada dođe u fokus javnosti. Uzmemo li kao pretpostavku (koja, naravno, može u potpunosti pasti) kako Real neće uzeti ni Ligu prvaka ni Primeru, proteklo desetljeće jedno je od najgorih, a vjerojatno i najgore u klupskoj povijesti. Tek je Ancelottijeva Decima isprala ružan dojam od 3 naslova prvaka i dva kupa u deset godina za klub koji de facto svakim novim transfer rokom ruši svoje prijašnje rekorde i najveći je ulagač u svijetu nogometa. I što je još gore, radi se o desetljeću u kojem se najmrži rival isprofilirao u prvu nogometnu silu na svijetu, ovjekovječeno s nekoliko razbijanja od strane istih na Bernabeu.
Florentinu Perezu ovo je drugi mandat na čelnom mjestu kraljevskog kluba – tvorac famoznog mota „Zidanes y Pavones“ i tvorac „Galacticosa“, jedne od najspektakularnijih ekipa u povijesti igre, ima mandat za zaborav. I baš kao što je Zidane volejem protiv Leverkusena spasio koncept „Galacticosa“ pa ćemo ih ipak puno više pamtiti po sjajnim partijama nego prodajama Makelelea i groznim nagomilavanjem superstarova koji su si nerijetko više smetali nego pomagali na terenu (vjerojatno je bitnu ulogu odigrala njegova emocionalna fiksacija peteročlanom navalom Reala koja je poharala Europu šest puta s njim kao velikim navijačem), tako je Zinedine Zidane i drugi put Perezov zadnji adut u rukavu. Do prije mjesec dana glavne odrednice Realove sezone bile su poraz od Barcelona na Bernabeu (0:4), dovođenje i protjerivanje i petog trenera u šest sezona, epska blamaža s ispadanjem u kupu nakon slučaja „Cheryshev“ te odlazak jednog od najboljih golmana u povijesti igre i apsolutne ikone, Ikera Casillasa, pod pomalo ružnim okolnostima, koje su neodoljivo podsjećale na rastanak s Raulom.
Ne uspije li Zidane u svojoj misiji, teško je zamisliti scenarij pod kojim Perez neće izgubiti redovne izbore 2017., a pomoći mu neće ni skandalozan potez zbog kojeg se i danas provlači po sudovima – prije posljednjih izbora, „progurao“ je u klupski statut dvije nove odredbe koje se tiču kriterija odabira predsjednika – kako isti mora biti član 20, umjesto dotadašnjih 10 godina, te kako španjolske banke moraju garantirati za kandidatov depozit koji mora iznositi barem 15 % klupskog budžeta (oko 115 milijuna eura), čime je eliminirao svoje glavne protukandidate prije nego li je utrka i počela. Bivši predsjednik i pretendent Vicente Boluda tvrdi kako je za njegovog mandata izbor za predsjednika bio mnogo transparentniji i pravi izraz demokracije – danas ni sami članovi, koji među sobom biraju „elektore“ koji će birati novog predsjednika nisu sigurni kome dati glas – gotovo ne postoji opcija koja ne pripada nekoj od interesnih sfera povezanih s Perezom, kao i njegovih osobnih dužnika. Boluda je vrlo slikovito to sažeo: „ Htio bih da ljudi glasuju u tajnosti, slobodno i s vlastitom savješću. Ali danas je u Realu kao kod Grka i Rimljana – svi moraju javno dići svoju ruku, a car odabire i broji samo one glasove koji mu odgovaraju.“.
Svojim iracionalnim trošenjem svakom je novom treneru stavljao preveliki teret na leđa i nije nikakva tajna da je svojom transfer politikom tjerao trenere na ustupke i odabir u momčad igrača koji im ni po čemu nisu odgovarali u njihovoj filozofiji. Tako je već spomenutom Ancelottiju razorio šampionsku momčad prodajom Alonsa i Di Marije i dovođenjem hrpe zvijezda koji nisu bili na popisu želja.
Nesposoban da se snađe u luđačkim planovima svojeg vlasnika, poput svojeg prethodnika Mourinha, još je jedan veliki trener platio glavom, a Benitez je bio samo logičan nastavak niza. Nema nimalo sumnje – sve loše i disfunkcionalno na Bernabeu plod je isključivo Perezovog odabira. I sve češće, i sve glasnije, navijači to prepoznaju.
