U NAJAVAMA Svjetskog prvenstva 1994. godine u SAD-u veliki Pele dao je vrlo hrabru prognozu:
“Kolumbija će igrati barem polufinale.”
Po mnogima najveći igrač svih vremena, nije se na pamet kladio na momčad Francisca Maturane. Momčad koja je trebala biti hit prvenstva, ali je na današnji dan prije točno 25 godina zauvijek ušla u povijest zbog potpuno krivih stvari. To Svjetsko prvenstvo pamti se po nevjerojatnoj bugarskoj momčadi i Baggijevim promašenim penalom u finalu protiv Brazila, ali jedan gol u 2. kolu natjecanja po skupinama zauvijek će promijeniti cijelu jednu zemlju.
Kolumbijska reprezentacija je u 26 utakmica prije početka SP-a izgubila samo jednom. U zadnjem kolu kvalifikacija trebao im je samo bod kod Maradonine Argentine, koja je bila na koračić do ispadanja.
Osvojili su sva tri, i to spektakularnom pobjedom od 5:0. Kolumbija je toliko dobro igrala da ju je rasprodani stadion River Platea pljeskom ispratio s terena, a Argentina je završila u dodatnim kvalifikacijama s Australijom, i to samo zahvaljujući kiksu Paragvaja u Peruu. Kolumbija je igrala fantastičan nogomet. Izbornik Maturana inzistirao je na slobodnoj igri u kojoj je do izražaja dolazio nevjerojatan talent Carlosa Valderrame, Freddyja Rincona, Alexisa Garcije i Faustina Asprille. Ali i Andresa Escobara, sjajnog 27-godišnjeg kapetana momčadi kojeg su zbog stila igre i života u domovini zvali “El caballero de futbol”, odnosno nogometni džentlmen.
Nitko izvan Južne Amerike nije znao koliko je Kolumbija dobra
Oni su, kao i ostali njihovi suigrači, izvan Južne Amerike bili slabo poznati. Bilo je to vrijeme bez interneta u današnjem obliku, bez ilegalnih streamova, kabelskih televizija i stotina prijenosa tjedno, što je danas najnormalnija stvar. Nogometne vijesti iz ostatka svijeta u Europu su vrlo rijetko dolazile, a Kolumbija je trebala biti otkriće SP-a.
I dok je nogometna momčad briljirala i imala velika očekivanja od nastupa u SAD-u, stanje u Kolumbiji bilo je katastrofalno. Tri mjeseca nakon spektakularne pobjede u Buenos Airesu koja je Kolumbiju odvela na SP, na krovu jedne kuće u Medellinu ubijen je jedan drugi, puno opasniji Escobar. Pablo.
Gospodar života i smrti je više od deset godina cijelu Kolumbiju držao pod kontrolom. Čovjek odgovoran za smrt sudaca, političara, više od 500 policajaca i nepoznat broj tisuća civila i članova rivalskih kartela, igrao je na kartu Robin Hooda koji je davao siromašnima, a otimao bogatima. Ili je barem on to tako prikazivao.
Više od 80 posto droge je u SAD dolazilo preko njegovih ruku, a u “zlatnom dobu” vladavine njegova carstva Pablo Escobar zarađivao je 22 milijarde dolara godišnje. U kešu. Kako bi na svoju stranu dobio običan narod, Escobar mu je gradio stanove i stambene zgrade, a u međuvremenu je investirao u desetke nogometnih terena i škola u kojima će stasati igrači iz Maturanine momčadi na SP-u 1994. godine. Escobar si je kupio i lokalni klub Atletico Nacional, koji je, osim što mu je služio za pranje novca, 1989. osvojio Copa Libertadores. Jedan od igrača u toj momčadi bio je njegov prezimenjak Andres.
Kad se ranih ‘90-ih predao kolumbijskim vlastima u zamjenu za služenje kazne u zatvoru koji je sam vodio, Escobar je tražio da mu naprave i nogometno igralište na kojem je igrao s kolumbijskim reprezentativcima. Oni su potajno Pablu dolazili u goste, a sve je izašlo na vidjelo kad je legendarni golman Rene Higuita na putu prema zatvoru dao novinarima intervju i rekao im kamo ide. Pablo je bio dio reprezentacije i ona je bila dio njega, ali osramoćene kolumbijske vlasti uhitile su Higuitu pod sumnjom da je pregovarao oko nekakve otmice pa je kolumbijska jedinica ispala iz reprezentacije.
Kod Escobara je išao i drugi Escobar, Andres koji je sestri rekao što misli o tome.
“Maria, ne želim ići tamo, ali nemam izbora”, rekao je Escobar koji je slovio za sanjara, dobričinu i čovjeka koji je vjerovao da se Kolumbija može promijeniti.
Par mjeseci kasnije Escobar je pobjegao iz zatvora. Nakon što su mu svi okrenuli leđa i postali njegovi protivnici, 2. prosinca 1993., potpomognuta američkim agentima i bivšim Escobarovim suradnicima, kolumbijska ga je policija ubila. Vlada se ponadala da je Escobarovim ubojstvom vladavina terora i nasilja napokon završila. Bila je potpuno u krivu jer je Kolumbijom zavladala anarhija.
Kaos nakon Pablove smrti
“Kad je Pablo poginuo, grad je ostao bez ikakve kontrole. Šef je bio mrtav pa su svi postali šefovi. Pablo je zabranjivao otmice i on je kriminal vodio u savršenom redu. Ništa ilegalno se u podzemlju nije moglo dogoditi bez njegove dozvole”, rekao je godinama kasnije njegov rođak Jaime Gavira.
Escobarov bliski prijatelj bio je i kolumbijski izbornik Maturana, koji je vodio Atletico Nacional do naslova južnoameričkog prvaka.
“Nakon njegove smrti morao si biti na oprezu u svakom trenutku. Nikome više nisi mogao vjerovati, a nisi znao ni jesu li policajci dobri ili zli. Vladao je potpuni kaos”, prisjetio se Maturana.
U takvoj atmosferi praktički građanskog rata na ulicama, na kojima je tjedno pogibalo 80 ljudi, te s povremenim bombaškim i sličnim napadima, kolumbijska reprezentacija otputovala je na Svjetsko prvenstvo.
“Teško je ostati fokusiran na nogomet, ali ja vidim motivaciju u lijepim stvarima koje nas čekaju. Vjerujem da sport može zaustaviti nasilje u našoj zemlji”, govorio je Andres Escobar uoči puta u SAD.
On i njegovi suigrači otišli su na SP pod velikim teretom očekivanja nacije kojoj je hitno trebalo nešto što će je barem malo podići iz očaja u kojem je živjela gotovo 20 godina. U skupini s Rumunjskom, SAD-om i Švicarskom bili su favorit za prolazak, ali je već u prvoj utakmici protiv Rumunja sve krenulo po zlu. Predvođena Georgheom Hagijem, Rumunjska je na Rose Bowlu u Pasadeni igrala klasični bunker na kontre i brzo povela 2:0. Kolumbija je do poluvremena smanjila preko Valencije, ali u nastavku nije uspjela probiti nevjerojatnog Bogdana Steleu na golu i Florin Raducioiu je u 89. minuti zabio za konačnih 3:1.
Bio je to početak psihološke krize u koju je upala momčad. Svi igrači su jako dobro znali da su se mafijaši i kriminalci u Kolumbiji kladili na velike iznose na njihov uspjeh u SAD-u. Prijetnje koje su stizale u tabor reprezentacije uskoro su se i realizirale pa je braniču Luisu Herreri javljeno da mu je brat poginuo u prometnoj nesreći, a ubrzo je doznao i da mu je oteto dijete.
“Andres me tješio te noći. Želio sam odustati i vratiti se kući, ali on mi je rekao da cijela nacija ovisi o nama i da nam je ovo jedina šansa”, prisjetio se kasnije Herrera.
U takvoj otrovnoj atmosferi straha, Kolumbijci su dočekali drugu utakmicu sa SAD-om koji je Kolumbija “sto puta pobijedila u prijateljskim utakmicama”, kako je rekao veznjak Leonel Alvarez. U Medellinu je tih dana kaos bio na vrhuncu, a vijesti su dopirale i do kampa reprezentacije na Floridi. Izbornik Maturana je na sastanak uoči utakmice došao u suzama. Neki igrači već su dobili prijetnje smrću, a Maturani je noć prije utakmice dojavljeno da će svi biti ubijeni ako protiv SAD-a na teren istrči Gabriel Barrabas Gomez.
“On mi je bio najvažniji igrač, ali nisam imao izbora. Nisam želio riskirati”, objasnio je Maturana odluku da Gomeza ostavi na klupi i dodao da je morao igrati netko od igrača jednog menadžera kako bi mu se povisila cijena uoči prodaje u Europu.
Mučna atmosfera u momčadi
“Svi smo bili užasno napeti i potpuno paralizirani strahom. Nitko ni s kim nije pričao i u takvom ozračju smo istrčali na teren”, rekao je legendarni Faustino Asprilla.
Iako im je smrt doslovno visjela za vratovima, Kolumbijci su od prve minute stjerali Amerikance na njihovu polovicu. Napadali su u valovima, ali nisu uspjeli zabiti.
“Sijevalo je sa svih strana. Napadali smo iz svih mogućih kuteva, ali jednostavno nije ulazilo. Onda nam se u glave uvuklo sve ono što se događalo ranijih dana i jednostavno postaneš negativan”, prisjetio se Alvarez.
I onda je došla 22. minuta.
U jednom od rijetkih američkih prelazaka centra, John Harkes ubacio je nisku loptu u šesnaesterac. Na njoj je prvi bio Andres Escobar koji ju je, u želji da je presiječe, skrenuo u vlastiti gol. Kao da je znao što slijedi, Escobar je nekoliko sekundi ležao na travnjaku i gledao u nebo, a potom se ustao i sporim korakom krenuo prema centru. Escobarova sestra gledala je s obitelji utakmicu u Medellinu.
''Moj sin od devet godina se okrenuo i rekao mi: 'Mama, ubit će Andresa'', prepričala je Escobarova sestra u fantastičnom ESPN-ovu dokumentarcu “The Two Escobars”.
“Nije imao izbora i morao je ići na tu loptu. Sjećam se izraza na njegovu licu nakon što je zabio taj autogol. Kao da je znao…”, rekao je njegov suigrač Alexis Garcia.
Šokirana Kolumbija više se nije mogla spasiti. U 52. minuti Stewart je povećao vodstvo SAD-a, koji nije još imao ni profesionalnu ligu, a počasni gol, drugi na turniru, u 90. minuti zabio je Valencia. Kolumbija je u zadnjem kolu pobijedila Švicarsku 2:0, ali je ispala zbog pobjede Rumunjske protiv SAD-a. Razočarana i prestrašena reprezentacija vratila se kući.
Savjetovali mu da ne ide u grad
Escobar je bio potpuno rastresen zbog razočaranja koje je priuštio svojoj naciji, ali i zbog autogola koji je pokrenuo kolaps njegove reprezentacije. Njegov prijatelj Cesar Mauricio Velasquez nagovorio ga je da napiše otvoreno pismo Kolumbijcima u listu El Tiempe. Čim se vratio kući, Andres je želio izaći s prijateljima i suigračima. Pozvao je i suigrača Herreru koji mu je rekao da je pametnije da ostane kod kuće dok se bijes oko reprezentacije ne stiša.
“Rekao sam mu da su ulice užasno opasne i da se konflikti više ne rješavaju šakama. Rekao sam mu: ‘Andres, ostani kod kuće’, ali on mi je odgovorio da mora izaći pred svoj narod i pogledati ga u oči”, prisjetio se izbornik Francisco Maturana.
Prema izjavama svjedoka, Escobar je u kafiću El Indio u Medellinu u oči pogledao krive ljude. Veselo je ispijao piće s prijateljima kad ga je par muškaraca počelo vrijeđati i sarkastično mu čestitati na autogolu koji je zabio. Escobar je otišao iz lokala, ali je nabrijana četvorka krenula za njim i nazvala ga “pederčinom”.
Uzrujan, Andres je sjeo u auto i dovezao se do muškaraca te započeo raspravu. U jednom trenutku jedan od njih izvadio je pištolj i ispalio šest hitaca u Escobara. Nakon svakog je viknuo: “Gol!” Četvorka se odvezla i pustila Escobara da iskrvari. Hitna pomoć je došla, ali je Andres 45 minuta kasnije preminuo u bolnici.
Očevici su policiji prijavili registarske oznake automobila kojim su napadači pobjegli, a utvrđeno je da je pripadao braći Gallon koja su nakon smrti Pabla Escobara osnovala novi kartel droge i kocke. Pedro i Juan Gallon navodno su potkupili državno odvjetništvo s tri milijuna dolara kako ne bi procesuirali njih nego Humberta Carlosa Munoza, jednog od njihovih tjelohranitelja. Iako se nikad nije utvrdilo tko je točno pucao, Munoz je dobio 43 godine zatvora, a svi njegovi suradnici su oslobođeni krivnje. Izašao je nakon 11 godina zbog dobrog vladanja.
Na Andresovu sprovodu bilo je 120.000 ljudi, a nakon njegova ubojstva nekoliko njegovih suigrača oprostilo se od reprezentacije. Na ispraćaju je bio i kolumbijski predsjednik Cesar Gavirira koji je rekao da se apsurdnom nasilju koje razdire Kolumbiju mora stati na kraj, što se u dugotrajnom procesu polako počelo ostvarivati.
“Život ovime neće završiti. Moramo nastaviti dalje. Koliko god se činilo teško, moramo se dignuti na noge. Imamo dvije opcije - da dopustimo strahu da nas paralizira i dozvolimo da se nasilje nastavi ili da zajedno ustanemo protiv toga i pomognemo jedni drugima. Izbor je na nama. Poštujmo jedni druge”, napisao je Andres Escobar nekoliko dana prije smrti u kolumbijskom listu El Tiempe.