"JEDNE sam večeri otišao u bar. Cijelu sam noć razgovarao s jednom ženom za šankom, smijali smo se, flertovali, platio sam joj nekoliko pića. Oko 5 sati ujutro u bar je ušao neki frajer, zgrabio ženu i odveo je u WC. Vodili su ljubav i ona je otišla s njim. No, to nije važno jer sam ja imao veći posjed tijekom večeri." Ovako otprilike glasi već legendarna priča Jorgea Sampaolija, nogometnog trenera i purista koji je najzapaženiju ulogu imao kao izbornik Čilea.
Dinamo je sinoć u Švedskoj postao lik iz te priče. Plavi su osvojili važan bod u Europa ligi, ali nije čudno da je dojam velike većine navijača nakon susreta bljutav. Dinamova igra je u zadnjih mjesec dana nazadovala ili, u najboljem slučaju, stagnirala. Ono što zabrinjava je što se čitavu sezonu javljaju identični problemi.
Da se vratimo na početak priče - paralela sa Sampolijevim barenjem nije savršeno pogođena jer je originalna priča bila autoironija na tezu da postoje treneri i ekipe koje vole posjed samo posjeda radi, ali u praksi se Dinamu događa praktički ista stvar.
Mario Kovačević je u strogom smislu riječi u pravu kad kaže da je Dinamo dominirao. Plavi su imali čak 75% posjeda lopte, 21 udarac u odnosu na šest domaćih i čak pet velikih šansi u odnosu na jednu švedske momčadi.
Iz tih podataka bi se vrlo lako dalo zaključiti da je Dinamo igrom razbio suparnika, a činjenica da je uzeo samo bod mogla bi se pripisati lošoj konverziji i reakciji Nevistića kod Malmovog gola. No, istina je da je Dinamo bio potpuno bezopasan sve do trenutka u kojem više nije postojala igra, nego bezglavo jurcanje po izjednačenje.
Trener Malmoa Anes Mravac očito je gledao SHNL i vidio je koliko se Dinamo muči protiv dubokog bloka. Ako je i očekivao nešto povučenijeg domaćina, Kovačevića je vjerojatno iznenadilo koliko su Šveđani bili pasivni i spremni prepustiti Dinamu posjed.
Tako postavljena igra se, u obranu Dinamovog trenera, teško mogla očekivati. No, činjenica je da zagrebački klub ima iste probleme i protiv Gorice i Lokomotive u SHNL-u i da uvijek ponavlja iste, prije svega kadrovske, a onda i taktičke greške.
Dinamo je prvih 15 minuta zapravo igrao jako dobro. Visoko je postavio zadnju liniju, McKenna i Dominguez su bez većih problema kontrolirali dubinu, a visoki presing izvrsno je funkcionirao protiv spljoštene formacije domaćina. Dinamo je lako osvajao posjed visoko u terenu i činilo se da je pitanje vremena kad će slomiti Šveđane.
Vrlo brzo je postalo jasno da je niži ritam utakmice nešto što puno više paše suparniku. Dinamo je igrao s Mišićem na šestici te s Ljubičićem i Zajcom koji su ovog puta bile visoko postavljene osmice. S Beljom i krilima su stvarali opterećenje na zadnju liniju domaćina, ali osim geometrije Dinamo nije imao ništa.
Ljubičić nije kreativna osmica koja može funkcionirati na malom prostoru, a Arber Hoxha i Mateo Lisica su krila kojima treba prostor i dubina jer su na postavljenu obranu predvidljivi igrači. Dinamo je probleme protiv bunkera mogao i trebao kompenzirati na bokovima.
Na desnoj strani je to djelomično uspio s Morisom Valinčićem koji je stalno dolazio u zadnju trećinu, kombinirao, centrirao ili barem bio mamac koji će raširiti obranu. Na drugoj strani imao je Brunu Godu, beka s odličnim defanzivnim karakteristikama, ali koji u ovakvoj postavci ne daje dovoljno prema naprijed.
Posebno je upečatljiva bila situacija iz 53. minute. Tada je Valinčić probio stranu i nabacio na drugu stativu. Lopta je preskočila Hoxhu koji je sa sobom odvukao igrača. Lopta je nestala iz kadra i prošlo je nekoliko sekundi prije nego ju je skupio Goda koji je bio dobrih 25 metara iza svojeg krilnog igrača, iako nije bilo nikakve opasnosti od tranzicije jer je samo jedan švedski igrač bio iza lopte.
U drugom poluvremenu je Dinamo imao blizu 80% posjeda, ali gotovo nitko na ovom svijetu nije vjerovao da može ozbiljnije ugroziti Malmo koji se relativno lagano branio. Na kraju su gosti uspjeli doći do boda zahvaljujući divljoj završnici i činjenici da su s klupe konačno dobili kreativni impuls koji je nedostajao cijelu utakmicu. Tu dolazimo do glavnog Kovačevićevog problema.
Dva ofenzivna veznjaka koja su trebala čupati kestenje iz vatre su Gabriel Vidović i Luka Stojković. Vidović je zadnji put za Dinamo startao u kolovozu protiv Varaždina kada je odigrao 65 minuta. Otad pa sve do sinoć, odigrao je 26 minuta nogometa - 25 protiv Gorice i jednu protiv Maccabija.
Stojković je igrao više, ali on nije bio starter ni u jednoj od zadnjih sedam utakmica Dinama već dobiva zadnjih 20-ak minuta susreta. Ako je formula s Hoxhom i Lisicom na krilima dobro izgledala na Poljudu ili protiv Fenerbahčea, to ne znači da je to jedina ispravna postava u svakoj mogućoj situaciji i protiv svakog mogućeg protivnika.
Dinamo ima previše igrača u drugom planu koji su potpuno izvan ritma, a bilo je bolno očito koliko je sinoć trebao i Vidovića i Stojkovića i Pereza Vinlofa. Osim toga, Plavi imaju predobar i preskup roster da bi igrali ovakav nogomet gdje Lokomotivi, Osijeku i Malmou ne mogu baš ništa kad igraju protiv bloka.
Situacija je, u rezultatskom smislu, i dalje sjajna. Dinamo je na najboljem putu da prođe u nokaut fazu Europa lige, dok je u SHNL-u na tempu koji bi mu donio 80 bodova na kraju sezone. Ali, kao što se novac štedi kad ga ima, a ne kad ga nema, tako se i u nogometu stvari ispravljaju dok za to ima vremena i prostora. Ako zadnje dvije sezone nisu pokazale Kovačeviću koliko lako sve može poći kvragu, Dinamo je u velikom problemu.