Foto: Sanjin Strukić/Pixsell
GOLOM sezone u HNL-u, Soudani je prolongirao odluku o prvaku države. Pa ipak, ako je bilo imalo sumnje do ovog derbija (1:1), ona nije utemeljena – Rijeka je najbolja momčad lige.
5 zicera, 0 golova
Toliko je otprilike propustila čistih šansi Rijeka u prvom dijelu u kojem je apsolutno pomela Dinamo s terena. Igrali su po svojoj standardnoj formuli – dijagonalno povlačenje krilnih igrača kojim bi povukli Pivarića i Matela za sobom i otvorili koridor za bekove iza svojih leđa. Time su testirali Dinamovu prednju četvorku i njihove radne navike, što je od početka prvenstva prvi razlog ranjivosti Modrih.
Posebno je očito bilo kako Andrijašević kao drugi napadač u centrali pokušava natjerati zadnju liniju Dinama da se skupi, što je otvaralo puno prostora za dijagonalna utrčavanja njima iza leđa. Najprije Gavranović, a kasnije i Bezjak, ušli su u najbolje šanse prvog poluvremena baš na taj način. Srednja linija pratila je prednju, i čak bi i u odbijenog napada Rijeka bila puno kompaktnija i brojnija u borbi za odbijenu loptu čime su kontinuirano držali pritisak na Livakovićev šesnaesterac. Ako je i konačni broj šansi jedne ekipe produkt velikog broja faktora, činjenica da je Rijeka u barem 12 navrata stigla u poziciju zadnjeg pasa (onog koji prethodi gol šansi), dovoljno govori o ključnoj razlici između ove dvije ekipe.
Dinamo puca tamo gdje je Rijeka najjača
Rijeka se branila u vrlo aktivnoj 4-4-2 formaciji, s visoko postavljenim i zbijenim linijama u kojima je svaki igrač iz sredine terena direktno markirao jednog suparnika čime su vođenje igre u potpunosti prepustili stoperima i donekle bekovima, što je rezultiralo velikim brojem izgubljenih lopti kod gostiju. Dinamo je, s druge strane, bio u velikom disbalansu – Hodžić i Sammir bi često ostajali u fazi obrane visoko u suparničkom polju, Šitum i Soudani kao krila vrlo široko i daleko od srednjeg dvojca, što je rezultiralo uvijek barem jednim igračem viška za Rijeku u sredini terena. Dovoljno je bilo da Andrijašević utrčavanjem natjera Antolića da se malo povuče i automatski bi se u taj prostor dizao/spuštao Bradarić ili Mišić, s mirnom kontrolom lopte u nogama na 35 metara od suparničkog gola i uvijek barem dvojicom suigrača koji napadaju dubinu. Za razliku od Dinamovih bekova koji bi u rijetkim slučajevima kada uspiju primiti loptu bili prisiljeni odmah ju izbiti, Rijekini su imali puno vremena i prostora. Soudani i Šitum pasivno su stajali u nekakvoj poluzoni koja bi se raspala čim bi jedan od domaćih bekova primio loptu, a oni izašli da ga zatvore –ravna formacija u sredini terena nije nudila dovoljno brzu zaštitu iza leđa bilo kome tko bi pokušao inicirati pritisak prema suparniku.
Sammir kao rizik koji se nije isplatio
I dalje je jedan od najjačih igrača lige na lopti, ali u vremenski i prostorno limitiranom nogometu za njega je sve manje mjesta. Bilo je bolno gledati kako Dinamo teško gradi napad iz svoje zadnje linije, s duboko postavljenim Pavičićem i Antolićem koji imaju čuvara na leđima i Sammira koji ne pokazuje ni najmanju želju, ili bolje rečeno moć, spustiti se i pomoći. Pasivna igra bez lopte prednje četvorke omogućavala je Rijeci da uvijek brani prvu fazu Dinamovog napada u omjeru 6 na 6, što je bez dovoljno jakih igrača na lopti (a to nije nijedan od Dinamovih stopera ili bekova) grozno za ekipu koja pokušava organizirati napad. Najslabiji Dinamov pojedinac danas očito nema snage za 90 minuta i greška je to koja je mogla Modre puno skuplje koštati na Rujevici.
Klasični Franko i klasični Kek
Kada je Dinamo mislio da je najgore prošlo, ukazao se najbolji strijelac lige. Kao što je napisano u najavi, Andrijašević živi od situacija u kojima suparnik nema direktnog čuvara za njega u završnici. Perić i Lešković bili su u skoku koncentrirani na Gavranovića, on im se zavukao iza leđa i ove sezone on to ne promašuje. Iako je već u prvom dijelu zabio poslije očiglednog ofsajda, Petev nije ništa mijenjao po tom pitanju.
Inače, čitavo drugo poluvrijeme Rijeka je vidno dignula ručnu kočnicu i prepustila Dinamu inicijativu. Premda je to učinila svjesno (cijela ekipa spustila se u kompaktni blok) i Dinamo nije dominirao u takvoj igri, ostaje dobro pitanje po koji put Kek radi istu grešku i propušta samljeti suparnika tempom te se prebacuje na frekvenciju koja suparniku puno više odgovara. Ne umišljam si da bolje poznajem bolje od njega fizičku spremu igrača Rijeke, ali prečesto se taj dugi interval pasivnije igre pojavljuje u derbijima (posebno lanjskim) i prečesto izostaje u drugim utakmicama da se može zaključiti kako se ne radi o taktičkoj odluci. I možda je lako naknadno pametovati jer je Soudani zabio skoro nemoguć gol, a bez njega bi Kek postao božanstvo u Rijeci, ali pitanje je čemu uopće dati šansu suparniku koji se ne može primaknuti vašoj polovici terena da stiže pred zadnju trećinu skoro pa neometan. Za razliku od prvog dijela gdje je fokus Dinamove igre bio pomaknut barem 40 metara unazad, sada su Antolić i Pavičić mogli bolje kontrolirati zbivanja na terenu. A kad smo već kod gola za 1:1, red je pohvaliti strijelca...
Soudani je najkonstantniji igrač lige
Ako je razdoblje Dinamove dominacije do odlaska Modrića bilo obilježeno upravo današnjim Realovim veznjakom, te ako iza toga dolazi Sammir u ulogu glavnog protagonista, nema nimalo sumnje da posljednje 4 i kusur godine predstavljaju "Soudani eru" u HNL-u. Njezin najkonstantniji igrač jedina je stalna karika koja stvara prednost na terenu, a postaje pomalo i teško brojati derbije koje je riješio ili spasio fantastičnim individualnim reakcijama. Čitavo prvo poluvrijeme je sve ono što je činilo da Dinamo liči na momčad poteklo upravo od njega – on je bio jedini Dinamov pojedinac koji je konstantno dobivao duele, premda mu je Vešović stalno visio na vratu. Ulasci u sredinu bez lopte jedini su manevar koji je dao barem malu dinamiku Dinamovom napadu i da branitelji naslova nemaju njega, Rijeka bi već danas vrlo vjerojatno slavila naslov. Simpatičan i pomalo atipično eksponiran za jednu zvijezdu, pojavom nikada nije odavao takav dojam, ali Soudani je najbolji igrač lige.
Alžirski majstor ostavio je nade u titulu živom, ali pitanje je koliko puta se čitava ekipa može šlepati samo na račun "Mr. Derbyja". Za preokret na vrhu ljestvice, ne dogodi li se veliki riječki pad u igri, trebat će barem još jednog partnera u zločinu.