“MALI, nemaš ti pojma kaj je bio Dinamo”, govorio bi mi uvijek stari kad smo komentirali neku veliku Dinamovu utakmicu tamo s kraja ‘90-ih ili deset godina kasnije.
Newcastle, Parma, Dinamo Kijev, Arsenal, Šahtar, Werder… Razočaranje za razočaranjem, ali bar je atmosfera na Maksimiru bila kao u paklu. Plakali smo i tugovali s Dinamom jer smo naivno mislili da jednom možemo izbaciti nekog velikana, koji su i tri klase jači od Dinama.
Klinac si, pa želiš vjerovati u nemoguće.
Nabrijavali smo se da možemo pobijediti i veliki Arsenal, iako su Fabregas, Walcott i društvo tri mjeseca ranije igrali finale Lige prvaka. Porazi i Dinamo bili su kao droga, tako se valjda narkomani osjećaju. Znaš da će se dogoditi, znaš da nisu dobri, ali ne možeš si pomoći. Glas bih ostavio na Maksimiru, svi bismo bili promukli cijeli tjedan. Godine bi prolazile, Dinamo bi gubio, a stari bi i dalje vrtio jednu te istu priču.
“Super je to, ali znaš ti kad smo mi 1982. na Maksimiru poderali Zvezdu 3:0? Šezdeset soma ljudi, mi ko sardine na tribini. E, nemaš pojma. To su ti bili dani. Zeko, Mlinka, Cerin, Cico… Kakvi su to bili španeri. Dinamo ti je bio prvak Jugoslavije nakon sto godina”, govorio bi stari uz neizostavnu opasku da je Kranjčar godinu dana ranije bio s njim u momčadi CB-a Contra i osvojio “Kutiju šibica”. Ne on s Kranjčarom, nego Kranjčar s njim. A ja bih kolutao očima.
Svima su nam starci prepričavali Dinamove golove
Pričao bi kako se točno sjeća gdje je bio na “istoku stajanje” i hvalisao se kako su on, Miha i Đul bez karte ušli na tekmu prodajući zaštitarima na ulazu uvijek istu foru. Koliko sam puta čuo prepričavanje golova s te utakmice. Do pojave YouTubea nisam ih vidio, a već sam ih napamet znao.
“A onda ti je Mlinka zavrnul Cici, a ovaj u padu zglavom pogodil rašlje…”, prepričavao bi stoti put drugi Dinamov gol iz te utakmice.
I siguran sam da nisam jedini kojemu je stari pričao o tome “kak je nekad bilo na Maksimiru”. Uhvatio sam se par puta kako razmišljam o tome koju ću ja utakmicu prepričavati svojim klincima i hoću li uopće doživjeti neku nezaboravnu.
Doživio sam je večeras.
Slučajno ili ne, baš na isti dan 37 godina kasnije. Slučajno ili ne, bilo je također 3:0. Slučajno ili… Ne, nije slučajno, opet je pao gol o kojem će se desetljećima pričati. Ja ću ga sigurno zauvijek pamtiti.
Cijeli dan vrtio sam različite scenarije u glavi. Svi to radimo. Što ako zabijemo rani gol? Što ako primimo rani gol? Joj, samo da opet ne bude neka nesreća. Ako povedemo, treba li ih još jače stisnuti ili čuvati rezultat? Sve odgovore dobili smo u prvoj minuti.
Igrači Nenada Bjelice s prvim sučevim zviždukom krenuli su kao bijesni psi pušteni s lanca. Rastrčani, borbeni, srčani, žedni i gladni uspjeha. Jer ovo nije momčad koja se zadovoljava samo tim fantomskim “prezimljavanjem”. Pretpostavljam da su Česi znali da bi mogli imati problema s Dinamom u Maksimiru, a da je stvarno tako, vidjelo se i na licima čeških kolega novinara nakon što je sjever zagrmio “Dinamooo”, a istok “Za-greb!” No ovakav uragan sigurno nisu očekivali ni oni ni mi. Nikako drukčije, osim uvjerljivom pobjedom 3:0, nije moglo završiti.
Nikako drukčije nije moglo završiti nego 3:0
Mi dinamovci imamo tu bolest da negdje podsvjesno mislimo kako će se opet dogoditi neki “dinamovski” poraz i da će sve otići kvragu. Jebiga, previše je toga bilo u ove moje skoro 34 godine. Mogu misliti kako je starijim Dinamovim navijačima. No ovaj put prostora za kiks nije bilo. Ni milimetra prostora nisu imali Česi koji uopće nisu toliko loša momčad koliko ih je ovaj sjajni Dinamo učinio lošima.
I onda taj gol. Petković briše pod češkim stoperom, nevjerojatnom petom gura “ipak-sam-ja-iz-La-Masije” Olmu koji propušta loptu kroz noge, a Oršić zabija u rašlje. Slučajno ili ne, gotovo u istoj minuti kao i Cico Zvezdi. Slučajno ili… Ne, nije slučajno, u iste rašlje, na isti gol na Maksimiru. Zvučat će jako patetično, ali kao da se zatvorio neki krug.
Starog, Mihe i Đula više nema među živima. Cico, Mlinka i društvo odavno ne igraju nogomet. Tu su sad Olmo, Petković, Hajrović, Oršić… Gledao sam i puno veće igrače u plavom dresu, ali ove ću sigurno najviše pamtiti. I jednog dana klincima pričati:
“A onda ti je Olmo propustio kroz noge, a Oršić zakucao u rašlje…”