Foto: HINA
2016. GODINE na Europskom prvenstvu u Francuskoj igrat će 24 umjesto 16 momčadi, slijedom čega Hrvatska ne bi trebala imati pretjeranih problema s plasmanom na kontinentalnu smotru.
1. Smjena izbornika Kovača
Možemo danima razglabati o tome što je Kovač trebao ili nije trebao napraviti u dvobojima protiv Brazila, Kameruna i Meksika, međutim ostaje činjenica da je podbacio, kako u izboru igrača tako i u taktičkom pristupu.
S druge strane Kovač je dobio momčad u vrlo teškoj situaciji i nije imao puno vremena za bilo što napraviti, ali opet krajnje je vrijeme da hrvatska reprezentacija prestane biti poligon za sazrijevanje.
Kovač je dobio priliku da vodi Hrvatsku samo zato što je u trenutku apsolutne Štimčeve kalvarije u kojoj je javnost potpuno okrenula leđa reprezentaciji, imao auru legendarnog kapetana koji je ginuo za nacionalni dres.
Samo na taj način Mamić i Šuker dobili su priliku povratiti interes za Hrvatsku i koliko-toliko popraviti cjelokupnu atmosferu u i oko reprezentacije. Kovač je čini se, trebao otići odmah nakon dvoboja s Islandom.
2. Izvući maksimum iz najboljih igrača
Naravno da je glupo uspoređivati učinak spomenutih igrača u elitnim klubovima, gdje su okruženi ponajboljim igračima svijeta i to 11 mjeseci u godini, te reprezentaciji, gdje je izbor kvalitete maksimalno sužen i u kojoj se reprezentativci uigravaju svega mjesec dana u cijeloj godini. Ipak...
Iako to nije uspjelo ni mnogim drugim trenerima na svjetskoj smotri poput Paola Benta, Roya Hodgsona i Luigija Prandellija, vrijednost izbornika se između ostalog valorizira i uspješnošću izvlačenja maksimuma iz najvećih zvijezda. Treba priznati kako je Niko Kovač u tome sasvim podbacio.
Dijelom zbog promašene taktike, a dijelom zbog njihovog umora ili indisponiranosti, stožerni hrvatski nogometaši - Rakitić, Modrić i Mandžukić nisu dali ni približno svojim mogućnostima. Problem je to koji nažalost umnogome određuje kvalitetu prezentacija nacionalnih momčadi skromnog izbora igrača poput Hrvatske.
One koje u tome uspiju poput Kostarike, gdje Joel Campbell žari i pali ili Čilea, odnosno Švicarske, koju je u osminu s tri gola uveo Shakhiri, nazivaju se najvećim iznenađenjima SP-a. Upravo zato, najvažniji zadatak izbornika je pronaći način kako izvući maksimum iz udarnih vedeta Bayerna, Barcelone i Reala.
3. Odlazak veterana i djelomična smjena generacije
Kao što smo već pisali, krajnje je vrijeme da se prodrma prašnjava hijerarhija reprezentativne svlačionice. Vrijeme je da Stipe Pletikosa, Ivica Olić, Danijel Pranjić, Ognjen Vukojević pa čak i Darijo Srna te Eduardo da Silva, uz zahvalu za sve što su napravili u dresu Hrvatske, prepuste mjesto mlađima.
Pletikosa je i sam priznao da već godinama nije "spasio nemoguće", dok Olić u usporedbi s Rebićem nema što tražiti na lijevom krilu. Danijel Pranjić žrtva je vlastitog beskičmenjaštva, a Darijo Srna i Eduardo da Silva već godinama nisu odigrali vrhunsku utakmicu u dresu reprezentacije.
Hrvatska obiluje vrlo talentiranim nogometašima poput Matea Kovačića, spomenutog Rebića, Danijela Subašića i Šime Vrsaljka koji napeti kao puška čekaju svoju šansu. Ima li bolje prilike od prilično jednostavnih kvalifikacija za Europsko prvenstvo za sazrijevanje i cementiranje mjesta u prvoj postavi.
4. Odlazak Davora Šukera i Zdravka Mamića
Do trenutka dok ovaj dvojac ne napusti hrvatski nogomet, nacionalna reprezentacije bit će dobrim dijelom tek lansirna rampa za transfere Dinamovih igrača. Primjera u prošlosti bilo je na desetke, a oni najrecentniji su Oliver Zelenika i Marcelo Brozović, koji ni po čemu nisu zaslužili odlazak na SP.
Jedan kolega lijepo je primijetio da bi se riječ izbornik trebalo izbaciti iz upotrebe, barem kada je hrvatski nogomet u pitanju. Riječ izbornik pretpostavlja osobu koja izabire idealne igrače za reprezentaciju, a nisam siguran da Kovač, s obzirom na način na koji je uopće dobio priliku voditi Hrvatsku, ima isključivo pravo na to.