Foto: Stella McCartney

JEDNOM sam negdje pročitala da ono što planiramo nije nužno najbolje što nam se može dogoditi u životu. Baš te rečenice sam se sjetila tijekom vikenda u divljini. Jako je teško pokušati iskreno sagledati sebe, svoj život, odluke koje si donio i sve krive poteze koje si napravio. Daleko sam od pametnih i konačnih zaključaka, ali mi se čini da sam, nakon jako dugo vremena, barem pokušala biti iskrena prema sebi i zapitati se gdje sam, kamo idem i što zapravo radim sa sobom i svojim životom. Pitam se, u kojem trenutku je moj plan prestao biti moj? Jer, od kada znam za sebe, trudim se da sve što radim i sve odluke koje donosim, budu ispravne  za mene i za sve oko mene. Nekako mi se uvijek činilo da je to jedini mogući put. Moram biti sretna da bi i svi u mome životu bili sretni, ali ne pod svaku cijenu. Poštuj druge kao sebe, i sve te priče. Sad pokušavam dokučiti kako sam uspjela napraviti toliko sranja s toliko dobrih namjera.

Vjenčanje samo što nije, sve je riješeno i dogovoreno. Živim s čovjekom koji zapravo, sigurna sam, nema pojma što se u mojoj glavi točno događa. OK, kuži on da nisam sva svoja, ali vjerojatno to pripisuje nervozi.  Mislim da mu ni na kraj pameti nije da već neko vrijeme sve dovodim u pitanje. Sve, a prije svega toga, samu sebe. Da ne govorim o starcima, svim polozima koje su platili u nadi da će napokon skrasiti svoju djecu i dobiti toliko željene unuke. Znam da se moj život i moje odluke zapravo tiču samo mene, ali svi oni su na neki način kolateralne žrtve tog procesa. One prave smo T. i ja. Možda malo više T., kažu da je uvijek nešto teže onome koji je doveden pred gotov čin. Ali vjerujte mi, nije puno lakše ni donijeti odluku i porušiti sve što ste gradili. To je jedan prekrasan miks olakšanja i goleme tuge i težine u isto vrijeme.

"Ma koliko glupo zvučalo, zapamti samo jedno.  Stvarno je istina da su obje strane u odnosu krive za neuspjeh kao što su obje strane zaslužne i za sve ono dobro", komentirala je Maja moje beskonačno elaboriranje o životu i ljubavi tijekom vikenda u divljini. E, to je definitivno bio veliki zalogaj za prožvakati. Uvijek mi se činilo da sva ta ljutnja i nervoza koju nosim u sebi već neko vrijeme proizlazi iz toga što T. nikad ne sluša što govorim, što nije u stanju riješiti svoje odnose s roditeljima, što uvijek vuče na svoju stranu i radi sve da bi me naveo da prihvatim njegov put. I naravno, što on više vuče, to više vučem i ja. U suprotnu stranu, naravno, što je izvrstan temelj za svaki odnos, složit ćete se. Ili sam možda ja prva počela vuči na svoju stranu pa je u nekom trenutku on samo odreagirao i dalje je sve išlo nizbrdo? Ne znam ni sama, divljina mi nije dala odgovore baš na sva pitanja, ali je zato otvorila cijeli niz istih.

Ono što sam shvatila je da sam nekako uspjela onu knedlu koju dugo nosim u grlu i želucu izbaciti vani. Ne znam je još točno objasniti do kraja, ali barem radim na tome. Ne znam je li T. za mene ili nije, jesmo li od početka bili loša kombinacija ili se to dogodilo negdje putem, ali nekako ću doći do toga. Ako ništa drugo, imam vrijeme koje me neumoljivo pritišće. Ne bih baš da moram pred svećenikom, prijateljima i rodbinom bježati s imanja u Istri. Ako je moguće i ako već moram šokirati, bilo bi dobro da to obavim nešto ranije. Uostalom, tko mi je kriv što volim odabrati teži put, jel tako?

Kad sam se vratila u Zagreb, T. me kući dočekao s večerom i listom pjesama koje želi na svadbi. To je nešto što ga molim mjesecima da napravi. I baš je sad odlučio da je trenutak za to. Ponekad mi se čini da čita moje misli baš kad ne treba i napravi točno ono što treba da prekine njihov daljnji tok. Već  se događalo da budem na rubu i onda me on takvom nekom sitnicom kupi. Bilo mi je slatko vidjeti ga kako se potrudio. I oko liste i oko večere. I bio mi je baš nekako, ne znam ni sama kako da kažem, neodoljiv, kao na samom početku. Odavno ga nisam tako željela, baš toliko da se i večera ohladila. Par sati kasnije, dok je T. spavao, razmišljala sam. Znala sam da je ovaj put drugačije i da više ti kratki trenutci u kojima stvari štimaju nisu dovoljni. Da, voljela sam ga još uvijek, ali usprkos ili unatoč tome, nisam bila sretna. To očito nije dovoljno. Ili nije dovoljno dobro, ne znam. Ono što znam je da me čeka velika muka. A vrijeme otkucava. Tješi me samo to da se po prvi put u dugo vremena, ne osjećam grozno zbog toga. Mislim, osjećam se grozno, ali imam osjećaj da sam napokon pustila plan i odlučila krenuti ispravnim putem. Pa da vidimo gdje će me dovesti!