Foto: Ilustracija Index, Siniša Uštulica

PRVI tekst nove kolumne. Sažet, općenit i mora vas upoznati sa mnom. Recimo to ovako... sažet je riječ koja kod mene ne postoji (blizanac sam u horoskopu, mogu pričat ko' da nema sutra), općenito je teško pisati, puno lakše je kad imaš zadanu temu, a o sebi ne volim govoriti. To uvijek ispadne umišljeno, što nisam. Ali tko će poslije vas razuvjeravati...

Dugo je prošlo otkada sam zadnji put pisao ovako nešto. Točnije bilo je to za jedan online magazin, a tekstovi su bili namijenjeni teen publici. Od tad se mnogo toga promijenilo. Nisam više teen, zapravo sam daleko od toga, iako se to po mom ponašanju možda i ne bi dalo od prve zaključiti. Bavim se poslom koji je za ovo područje nadasve neuobičajen, putujem, nemam kredit, a ni curu, često živim "u koferu"... Mogu li se svrstati u kategoriju tipičnih svojih vršnjaka? Teško. Je li mi žao radi toga? Ponekad. Ali brzo me prođe. Naime ne možemo svi biti isti niti možemo živjeti na isti način. I to je u redu.

Ono što nije u redu su očekivanja. I to ona velika. Ona koja si svi daju za pravo očekivati od tebe. Kasne dvadesete, nemaš stalan posao na kojem si od 8 -17, nemaš curu, svoj stan... podbacio si. Tvoji te gledaju kao da s tobom nešto nije u redu, baki nije jasno kakvo je to vrijeme došlo da imaš toliko prijateljica, a nijedna nije ona prava, dok je drugima još uvijek čudno kako možeš živjeti u stranim gradovima i stalno se seljakat, daleko od svih svojih, uvijek na nepoznatom.

Druga su vremena danas i sve se promijenilo... to je istina, ali i nekima rijetko kad dobro opravdanje. Ali zašto se u principu pravdamo? Kome? Gdje piše i tko kaže kako se moramo ponašati?! Nepisana pravila, u skladu s godinama i slična sranja. Ma šta nekog ima boliti k...ovaj, briga da li ću se ja zapiti ovaj vikend ili da li ću isti dan izaći sa pet cura ili samo sa jednom ili sa nijednom... "Ali gle tvog prijatelja, ima normalan posao, ima curu, vidiš kako lijepo živi...Da, i takav život kakav vodi danas čeka ga i idućih 50 godina. Hvala ali ne, hvala! Doduše nemam ništa protiv, ali ni za.

Kao što sam rekao, nije sve za svakog i nismo svi isti. Sjećam se scene od prošlog ljeta: sretnem frenda, on fura svog klinca u kolicima, ja se vraćam sa plaže, neopterećeno, neki house drma s mobitela...Ja ga pozdravim, razderem se, evo ruka ovo ono, a kad oni meni "Pssst! Mali je tek zaspao, ne mogu pričat" i ode. Ja u čudu, ostanem posran, rekoh, šaputavim glasom naravno: "A, ništa, samo polako...". Nismo se vidjeli dobrih pet, šest godina prije toga, a moguće i da će još toliko proći do idućeg susreta. Vjerojatno dok mali ne naraste pa više ne bude morao spavati popodne. Nemojte me krivo shvatiti, sve je to oke, nemam apsolutno ništa protiv, drago mi je radi njega, no to ne znači da i ja moram tako živjeti. A još manje to znači da smo ja, ti ili bilo tko drugi tko ne živi takav život, podbacili. Slušam neki dan jednu frendicu (ali pravu frendicu, super cura) i skoro da ne plače, jer je čula kako rodilje sa 26 već zovu starim prvorotkinjama (rodiljama). A ona ima 28. Niti frajera, niti kuće, nit' ičeg. I šta sad?! Ja joj kroz smijeh kažem: "Gle ak je stvarno toliki problem, pa lako ćemo to riješiti!"

A sad za ozbiljno. Čemu ta očekivanja, norme i pravila?! Stvari su u principu vrlo jednostavne, samo ih mi volimo komplicirati. Čini ono što te čini sretnim (naravno, bez da na ikoji način štetiš drugima), voli sebe, voli druge, trudi se najbolje što možeš i imat ćeš najviše od života. To je to. Ok, sad malo zalazimo u patetiku ali to tako ide, happy end, ne?! I usprkos tome što je nova godina i svi briju na neke novogodišnje odluke, planove, ja ću ove godine ovako, moram ovo, moram ono... ja kažem ne moraš! Imaj planove, imaj ciljeve i snove, to je uvijek pozitivno, to je ono što te nosi u životu... i ako se kose sa onim planovima ili ciljevima koje bi kao trebao imati u tim godinama neka! Zajebi očekivanja, tuđa mišljenja, radi greške, isprobavaj nove stvari, guraj naprijed i živi najbolje što znaš! Za sve drugo tu je... a šta bi bilo, ništa, čitamo se drugi tjedan!