ZNAŠ kako prepoznati muškarca koji je solo? Ne, nije po prstenu. Danas ga svi ionako skidaju i stavljaju po potrebi pa nikada ne možeš biti sigurna. Da, još uvijek pričam o prstenu. Ne, nije ni po tome ulijeće li curama ili stoji na kraju šanka s ekipom. Danas je to manje relevantno. Relevantnija je pak činjenica da danas svatko ulijeće svakome. Brak ili veza tu su samo kamen spoticanja, koji mnogi bezbrižno zaobiđu i krenu onim lakšim, ravnijim, popločenim putem. Solo lika pak možeš prepoznati po odjeći koju nosi. Po ispeglanosti iste. Čitaj zgužvanosti.

 

Iako sam uvijek bio zagovaratelj solo statusa, koji donosi mnoge, ako ne i više beneficija, ovih je dana moje uvjerenje dovedeno na kušnju. I ne, nije riječ o samoinicijativi, već sam bio primoran, a to se često događa kada si solo i kada shvatiš da nemaš čiste ni ispeglane robe. Ovo čiste još ajde nekako. Ako nema baš neke vidljive mrlje i ne smrdi, može uvijek proći još jedno oblačenje. Čitaj više od jednog. Ipak, činjenica je da se odjeća ne može sama ispeglati. Isprobano. Natezao sam majice preko naslonjača, fotelja, dvosjeda, trosjeda, tijekom jutra, popodneva pa i cijele noći i nije prošlo. I dalje sam bio zgužvan. A zgužvanost ne vodi nigdje. Naročito ne i nekome.

 

Da je zgužvanost veliki problem, shvatio sam još davnih dana. Kada sam još kao tinejdžer otišao od doma i kada sam prvi put u ruke uzeo peglu. I nije bio problem ispeglati majicu kratkih rukava. I nije bio problem ispeglati traperice. Problem je bio kada se na dnu hrpe pojavila košulja. Dugih rukava. S jedno dvadesetak gumbadi. Jebem ti gumbe. Tada mi je trebalo nešto malo više od sat vremena da završim s peglanjem. Samo košulje. I rekao sam nikada više. Deset godina kasnije, točnije neki dan. Situacija je gotovo ista. Bespomoćno stojim nad daskom za peglanje, a na njoj košulja. Rekao bi čovjek da sam naučio. Rekao bi netko da peglanje imam u malom prstu. Ali, ja znam ono što čovjek i netko ne znaju. Znam da peglanje jednostavno nije moja stvar. Dugo si već nismo dobri i to ima svoje razloge. I to je tako. Nismo si dobri i ne potenciramo ikakvu komunikaciju. Svejedno, nekada ne možeš izbjeći neizbježno.

 

45 minuta moj je novi rekord. U peglanju. Jedne stvari. Košulje s dugim rukavima. U tih 45 minuta sjeo sam tri puta. Popio nešto manje od pola litre vode. Nešto malo više od dva deci, u dva navrata. Posljednji, treći put sam sjeo od muke. I plakao. Dobro, nisam. Ali, bio sam na rubu. Izmučen. U beznađu. Ostavljen od svih. Samo s peglom u ruci. I u tom trenutku, pogledao sam sebe iz trećeg lica i shvatio da to ne može biti moja sudbina. Ne može to samo tako proći. Ili kako bi moja profesorica iz matematike, kada sam ju molio za dvojku na kraju polugodišta, rekla: Neće ići. Ovo Ć je meko, istarski meko. I ne ide. Nije išlo ni tada. Peglanje je moja matematika. Tu sam standardno loš. Nepopravljiv. Tijekom svih tih godina. I u tom trenutku jedna mi je stvar bila potpuno jasna. Jasnija nego ikada prije. Jasna kao hrpa neispeglane robe koja je stajala preda mnom. Moram naći curu.

 

Dobro, znaš da sam ja uvijek za ljubav, razumijevanje i srodne duše, ali čuj, bilo bi lijepo kada bi ta srodna duša znala peglati. I to u deset puta kraćem vremenskom roku. I kada bi uz to, ponekad mogla složiti i kakav sendvič. S deluxe šunkom, ako može. I da opere tu i tamo, čitaj bar jednom tjedno, tu robu koja se vuče od spavaće sobe do dnevne, preko kupaone i tamo zadržava poprilično dugo, prilično duže nego što bi trebala. Bilo bi lijepo sve imati posloženo. Svaki dan. Od jutra do navečer. I tako svaki dan. Bilo bi lijepo imati curu. Gledajući ove neke svoje frendove, kužim da im taktika nije uopće loša. Cijeli život kod staraca i onda se odjednom ožene i ono što je nekada radila mama, danas radi žena. Ha, good one bro! Mi koji smo se katkada upustili u peglanje, i koji znamo princip, ali ne i praksu, na kraju bi pak završili s onom: pa znaš i sam, ne trebam ti ja. Da, s obzirom na sreću koja me prati u vezama, jebo me pas, ako ne bih još morao peglat i svoje i njeno. Pa nisam jednom naletio na curu koja gleda u peglu, kao dobre smo si, ali se ne družimo. Tipa ono: draga, super si, a onda se ogovaraju jedna drugoj iza leđa. Ono tipično žena ženi ponašanje zadnje vrijeme. I onda skužiš da tu neće biti ni košulje, ni pranja, a bome ni šunke delux. I onda opet ostaješ sam. Bespomoćan. Pokušavajući spustiti svoj vlastiti rekord. Uzaludno.

 

U takvim situacijama opet popustim pa bih se opet malo vezao. Iako sada na sve gledam iz drugačije perspektive. Malo manje iluzijske, više one praktične. Kada prolazim gradom i vidim ove rasparene parove koji se jašu po parkovima gdje stignu, više ne mislim kako lijepo, nego kako ispeglano. Neovisno o tome što se oni peglaju, činjenica je da, povrh svega, on ima neku za peglanje. Košulje. Činjenica je da to on više ne mora raditi sam, nego ima nju. Još uvijek govorim o peglanju. Činjenica jest da peglanje tada postaje zabavno. Tko još govori o peglanju košulje?! 

 

I zaista, govoreći iz svoje perspektive, kada si sam, sve funkcionira. U smislu da se znaš snaći. Iz dana u dan. Da znaš gdje što stoji, da se znaš spremiti za idući dan, da znaš reagirati u zadnji trenutak. Što najčešće i bude tako. Najčešće tako stvari i funkcioniraju kod muškaraca. Koji soliraju. Istina jest da kada žena uzme stvar u svoje ruke stvari i dalje funkcioniraju, ali na potpuno drugačijoj razini. Na stranu svo kvocanje, gnjavaža i možebitno, čitaj često, čitaj prečesto, gunđanje. Istina jest da kada te žena uzme pod svoje, skužiš kako je moguće imati i unaprijed ispeglanu košulju, a ne da ju peglaš, dok drugom rukom otključavaš vrata i već si zakasnio petnaest minuta. Skužiš kako, osim sendviča, postoji i voće. I povrće je odjednom fora. Znaš koji ti je plan, gdje ideš i kada moraš krenuti. Skužiš da ti, hoćeš nećeš, treba ženska ruka. Da je došlo vrijeme da ne hodaš gradom u različitim čarapama. Da je situacija pod kontrolom iako ti nemaš kontrolu. Da je skroz fora, nekada za promjenu prepustiti se njoj.

 

Ne, nisam u vezi. Još sam uvijek zgužvan. Nisam ni zaljubljen. Još. Ali, sviđa mi se kada me nazove i pita: Treba li ti što. Jer zna da sam organiziran kao lišće u jesen. Rasuti teren. I kada kaže: Meni nije problem brinuti se za muškarca kojeg volim. Kuhati mu, prati i peglati. Ali, i kada on u svemu tome pomogne meni. Nije mi problem kada znamo da nema uloga, nego radimo oboje što i kada stignemo. Nije mi problem učiniti baš ništa za muškarca kojeg volim. Da si moj, sjela bih na prvi avion k tebi, a onda ti pružila najbolji BJ koji možeš zamisliti. Za kraj bih te ispeglala. A onda i tvoju košulju, također. Kažem ti, ništa mi nije problem. Kaže mi, a meni se sviđa kako zvuči.

 

Dobro je biti solo. Pa makar do prve zgužvane košulje. Dobro je naučiti kako živjeti sam. Pa makar se gubio putem. Ali, dobro je također kada ona sve složi na svoje mjesto. Robu, također. Ali, to je manje bitno. Naći ženu koja će se znati brinuti za tebe, puno je bitnije. Češće i puno teže. A kad ju jednom nađeš, onda ne puštaš. Odjebeš solo status i budeš muškarac. I priznaš joj da je fantastična. Jer ona to zaslužuje.

 

Btw. Ako ti ikada padne napamet da budeš kreten i varaš ženu koja brine o tebi, prije no što to učiniš, probaj samo jednom opeglati vlastitu košulju. Shvatit ćeš.

 

Pssst! Prethodne kolumne Deana Pelića pročitajte ovdje.