Čekanje. Cijelu godinu čekamo ljeto, a kada isto prođe, jedva čekamo jedni druge pitati gdje ćemo za Novu. To čak nije ni iz razloga što nas pretjerano zanima, već uglavnom zato što se to s prvim danima jeseni podrazumijeva pitati. Ili još gore, jer ne znamo što bi nekoga pitali pa se ovo uvijek smatra relevantnim pitanjem, s obzirom na doba godine. No, to ne mijenja činjenicu da nas zapravo ne zanima odgovor. U većini slučajeva želimo samo usporediti njihove planove s našim i hoće li njima biti bolje, jer ne dao Bog većeg zla da kažeš da ćeš za Novu biti doma. Reci ne znam, reci s mojima, reci bilo gdje, ali samo nemoj reći doma. Pogotovo ako ona druga strana kaže da putuje negdje. Zato je najbolje uvijek prvi reći kamo ideš i izbjeći neugodno pitanje i za sve neugodnu situaciju. A činjenica je, da će vjerojatno druga strana odahnuti i reći: i ja isto. Doma.

 

Zadnjih nekoliko godina znali su me zvati na nekakve organizirane dočeke. Pozivamo vas da nam se pridružite na najluđem dočeku Nove godine: za vas je osiguran Vip prostor, konzumacija pića i hrane koliko želite, DJ do jutra, 4 floora i isto toliko plafona. Na meni je samo da dođem, dam izjavu za medije po potrebi i dobro se zabavim. Pis of kejk, rekli bi svi. Nikada nisam otišao, kažem ja. Upravo je u ovom zadnjem problem. Dobra zabava. Ne znam je li to iz razloga što sam se jednom davno opekao na tim organiziranim dočecima s "najluđim dočekom", a pod opekao ne mislim doslovno, nego još i gore: otišao kući u pola 1 opijen "najluđom" dosadom, 400 kn lakši. Ili je možda zaista do mene. Naime, kada idući dan pogledam fotke s eventa, skužim da mi ne mora biti nimalo žao, jer sam ga propustio. Namještena lica, namještene poze, čaša šampanjca u ruci i fotka za fejs. Namještena. Ne znaš što si propustio, slušam idući dan. Zaista. Možda i bolje da ne znam. Zaista. Izgleda da je ipak do mene.

 

Puno novih, sada već starih godina unazad, odlučio sam ne biti namješten. Odlučio sam ne biti fejk. Odlučio sam da me boli k... za iste. Nije to bila jedna od novogodišnjih odluka, nije to bilo nešto zbog čega sam čekao ponoć stare godine da bih se tako ponašao. Bio je to više ishod raznoraznih poznanstava, prijateljstva i isforsiranih druženja. Shvatio sam da više nemam volje ni energije, a ni vremena za beznačajna prijateljevanja i ljude kojima si fora dok jesi, dok se ne razgovara, nego namješta. Za fotku za fejs. Shvatio sam da mi se ne da glumiti da mi je stalo kada nije. Shvatio sam da su fulali kada su mi govorili da nikada neću napredovati u karijeri, ako ne obilazim evente i družim se s "poznatima". No, najbitnije od svega jest da sam shvatio što zapravo ne želim.

 

Ne želim umišljene, samodopadne i jedino sebi bitne ljude u svojoj blizini. Ne želim biti dio polusvijeta samo zato jer mi posao nameće isto. Ne zanima me tko si i odakle dolaziš. Ne zanima ni koliko imaš novaca, koga znaš i znaš li nekog tko zna nekog. Ne zanimaju me oni koji ti prilaze samo onda kada nešto traže. Ne zanimaju me obećanja i isprazni razgovori koji ne vode u pravcu kojim ja idem. Nemam vremena za usiljene kave i življenje tuđih života. Kažem ne lažnoj sreći za potrebe fotografije. Kažem ne da mi se. Kažem neću. Kažem jebe mi se. To nije ono što ja hoću. 

 

Daj mi zajebanciju s nepoznatim ljudima. Daj mi pametne razgovore s poznatima. Meni poznatima. Daj mi opušteno vrijeme i da ne gledam na sat. Ne treba mi šampanjac, ne treba mi kavijar i slim fit odijelo da bi Nova bila Nova. Daj mi domaćeg vina, lonac bakine sarme i staru široku pidžamu. Kažem daj mi smijeha i glupih fora koje sam vjerojatno već čuo i užasno loš novogodišnji tv program u pozadini. Daj mi da se ubijem od kolača i tradicionalno drugi dan uništio se zbog istih u teretani. Znam da neću imati sređenu frizuru i sjajno odijelo. Znam da neću imati sliku za fejs i stotine lajkova i da ću opet slušati što sam propustio. Na kraju krajeva, to može imati svatko. Ja ću imati nešto puno više, nešto što ne možeš na(do)mijestiti.

 

Počeci su uvijek najzanimljiviji. Sve je onako kako si sam napraviš. Sve ti je dopušteno. Ne moraš ništa što ne želiš. Barem bi tako trebalo biti. Početak godine najbolji je motivator za ono nešto što već dugo želiš, ali odgađaš. Teretana, čokolada, cigarete, loša veza, kriva prijateljstva, 1.1. sve prolazi. Iako nisam od onih koji čekaju početak godine da bi nešto poduzeli, svakako je dobar trenutak za preispitati sebe i sve oko sebe. Tko te čini sretnim i što te čini nesretnim, jer na kraju krajeva, to je jedino i bitno. Uzalud ti najbolje tijelo na svijetu, najljepša ljubavna priča, najvjerniji prijatelji, najskuplja odjeća i najbolje fotografije na fejsu, ako nisi sretan. Malo je toga što se može mjeriti s vlastitom srećom. Malo je toga što moraš tolerirati zbog vlastite sreće. Zapravo, koga lažem, ne moraš tolerirati ništa. Jednom sam već napisao, a danas je nekako dobar razlog da to i ponovim: "Ponekad je potrebno srušiti neke mostove, jer oni više ne vode nikamo. Oni više ne vode nekome. Oni više ne vode u pravcu u kojem ti ideš. I to je dobra stvar. Učini to još danas, jer to više nije tvoja cesta. I prestani prolaziti kroz vrata koja nisi ni trebao otvarati. Kreni naprijed, zapali stare mostove i neka ta ista vatra dalje osvijetli tvoj put."

 

Odnosno Neilovim riječima: "Čega god se bojiš, učini to. Pa makar i pogriješio. Iduće godine i zauvijek." I zaista, što bi učinio/la da se ne bojiš? Kada si zadnji put napravio/la nešto po prvi put? Postoje samo tri riječi na koje danas moraš dati odgovor. Sam sebi. Otvoreno. Bez prvotne laži, fejkanja i namještanja. Gdje za Novu? Ne, nego: JESI LI SRETAN/A? 

 

Kreni. Imaš još manje od 12 sati. I još 365 dana. I još... Koliko god da traje zauvijek.

 

Sve najbolje u Novoj!

 

Pssst! Ostale kolumne našeg Deana Pelića možete pročitati ovdje!