Foto: Ilustracija Index

NEMOJ se nalaziti s ljudima koje upoznaš na Internetu - rečenica koju sam toliko puta čula od mame bila mi je još uvijek usađena u podsvijest, a prošli tjedan, dok sam se pripremala za izlazak s tipom kojeg sam upoznala na online dating stranici, kao da je ponovno pronašla put do moje svijesti. "Nikad ne znaš kakve su mu namjere"- znam, seks, "Možda je manijak"- naravno da je, to je u defaultnim postavkama, "Postoji razlog zbog kojeg se oglašava na Internetu, a ne traži cure u živo"… Svi su ovi argumenti valjani, ali morala sam probati: Ako se moja frendica iz New Yorka udaje za zgodnog doktora kojeg je upoznala na ovaj način, valjda ja mogu barem popiti kavu s nekim i odšetati doma sa svim organima na broju.

Ili ne…

Organi su na mjestu; Istina, želudac mi se u nekoliko navrata okrenuo tijekom večeri, ali to nije ništa na što već nisam naletjela. Tip koji je prije nekoliko tjedana uletio na moj lažni profil na online dating stranici (Ana, obična cura iz susjedstva koja voli igrice i serije), činio se kao super izbor. Nije imao ljigave izjave, nije mi nudio novac za seks, i sve u svemu, djelovao je kao sasvim normalan, prizeman tip. Sigurna sam da i Charlie Sheen nekima djeluje kao prizeman, normalan tip, a što je najgore, u usporedbi s mojim, u nedostatku bolje riječi, "douchebagom" od lika, Charlie Sheen je muškarac kojeg želiš odvesti doma na upoznavanje s roditeljima. Moj tip, nazovimo ga Robert, jer se tako zove i sigurno neće čitati ovo (kad sam mu rekla da imam kolumnu, on je odgovorio da je i njegov frend bio u komuni), ponosni je vlasnik nagrade za najgori spoj na kojem sam ikad bila, a bila sam na spoju na kojem je tip povratio po mojim cipelama. Za mjesto sastanka odabrali smo jedan birc u gradu: Ja sam (pametno) odabrala jedan u koji inače nikada ne dolazim, jer si ne želim upropastiti ispijanje kave s frendicama na svom omiljenom mjestu u slučaju da spoj pođe po krivu. Mjere predostrožnosti su se isplatile, iako bi mi za ovakvog tipa bilo bolje da sam odabrala birc u Karlovcu. Sve je počelo sa 20-minutnim čekanjem.

Luuuka, Booorna

Ja nikad ne kasnim, ne samo zbog toga što poštujem tuđe vrijeme, nego i zbog činjenice da se uvijek prerano spremim. Ipak, na ovaj sam spoj odlučila kasniti 5 minuta, čisto zbog one "fashionably late" fore iz filmova. Fashionably late, sjela sam u birc i rekla konobaru da ću pričekati s narudžbom dok tip ne dođe. Deset minuta kasnije, gospodin se pojavio: Prvo ga nisam ni vidjela, prvo sam ga čula. Jakim, prodornim glasom pričao je na mobitel sa svojim, kako se kasnije ispostavilo, poslovnim partnerom, a razgovor o dionicama mogla je čuti cijela ulica. Audio doživljaj brzo se pretvorio u vizualni, a tip je izgledao relativno dobro: Visok, crn i poprilično zgodan - prizor koji bi mi prije nekoliko godina bio sasvim dovoljan da ga ocijenim čistom desetkom. Gledala sam tog glasnog, poslovnog muškarca, i osjećala se kao u autobusu, kad sjediš sam i moliš Boga da znojni tip ne sjedne baš pokraj tebe. "Nemoj bit Robert, nemoj bit Robert, nemoooooj bit Robert Bože molim te" - mantrala sam u sebi, i ugledala kemijsku olovku u njegovoj ruci (koju smo, kao u špijunskim filmovima, dogovorili kao znak prepoznavanja). Moja ruka mu je mahnula (napominjem da je to moja ruka napravila sama, iako su sve sinapse u mojem mozgu pokušavale izbjeći taj pokret), a on je, kao pravi gospodin, prstom napravio kretnju koja je značila: "Pričekaj, usred poslovnog razgovora sam". Sljedećih 5 minuta, Robert je stajao iznad mene i lupetao o dionicama - razgovor koji je bio tempiran i potpuno lažan, što znam jer studiram financije i čitam knjige i nikad nisam pala na glavu. Robert se očito preseravao i samo nabacivao izraze, kao što bih ja nabacivala nogometne izraze kada bih njima htjela impresionirati tipa. Prevedeno u nogometni žargon, njegov razgovor je zvučao ovako: "Pucanje lopte, kopačke, ofsajd, ofsajd, korner, poluvrijeme, lopta se puca prema golu a golman ju brani, ofsajd, poluvrijeme, noge se miču kad čovjek trči". Prvi dojam: Robert je bio junk obveznica za koju su male šanse da će generirati ikakav profit.

Kako suptilno reći curi da imaš puno novaca

Nakon ozbiljnog poslovnog razgovora (u subotu navečer u 20 sati), Robert je napokon odlučio poklopiti slušalicu i nastaviti me impresionirati, ovaj put direktno. Ja sam naručila Jameson, on je naručio cijeđenu naranču (uz opasku da je Jameson malo prejako piće za cure), i nastavio u revijalnom tonu. Pokušala sam zanemariti njegov namješteni razgovor sa "poslovnim partnerom" i krenuti ispočetka, ali Robert se jednostavno odlučio zakopati. Otpio je gutljaj svoje cijeđene naranče i užasnuto viknuo: "Ovo je kriminal!" - istovremeno pozivajući konobara da dođe. "Ovo nije cijeđena naranča. Ovo je užas. Donesi mi cijeđenu naranču koja valja, ja znam gazdu, nemoj da mu moram reć kak se posluje". Prijetnja konobaru pred curom: Check. Pet minuta kasnije, na njegovom stolu se rosila nova čaša cijeđene naranče, koja je ovog puta bila prihvatljiva, ali još uvijek ni blizu onoj koju pije kada doručkuje na Azurnoj obali. Spominjanje atraktivnih i mondenih mjesta za odmor: Check. Razgovarali smo i o iPhoneu 5 koji će on dobiti dan prije izlaska jer ima frenda koji ima frenda koji ima frenda, o novom Audiu koji vozi ali sad se trenutno po gradu vozi u staroj Corsi (nije da mi je stalo, ali zaštooooo lažeš) a vrhunac večeri bio je kada je, onako neobavezno, izvadio busen novca i počeo ga brojati zamišljenog pogleda, kao da nešto traži. Postalo mi je sasvim jasno zbog čega traži cure na Internetu. Baš kada sam htjela odglumiti glavobolju i pokupiti se, moj iPhone (stariji model koji je u Robertu izazivao gađenje) je zavibrirao. Poruka na ekranu moj je izraz lica iz namrštenog pretvorila u osmijeh od uha do uha. Dorian: Dobar ti je komad, da pogodim: Poduzetan je?

Dvostruki spoj

Skupila sam usne što je više moguće: Dorian je negdje u blizini i gleda me, moram suzdržati teleći osmijeh, koji je vjerojatno već vidio kad sam dobila poruku. Robertovo hvalisanje iz neugodnog se zvuka pretvorilo u tihu pozadinu na koju sam tu i tamo kimnula glavom u znak odobravanja: Bila sam na drugom, virtualnom spoju koji je, za razliku od ovog pravog, prolazio odlično. Gospodin pričam-o-dionicama-i-mislim-da-te-impresioniram nije ni primijetio da sam negdje drugdje, čak je bio uvjeren da mu odlično ide. Naručio je još jednu cijeđenu naranču i mahnuo gazdi koji se u međuvremenu pojavio (gazda naravno nije imao pojma tko je Robert, ali je kao i svaki pametan ugostitelj, mahnuo i promrmljao nešto u stilu: "Bok, si dobar?"). Oduševljen samim sobom i uvjeren da dijelim njegovo mišljenje, ispričao mi je jednu od onih urbanih legendi koje kruže svijetom (ali je napomenuo da se to dogodilo njegovom stricu) i nastavio naizmjenično mljeti o iPhone-ima, autima i ostalim stvarima koje posjeduje i koje ga čine vrhunskim ulovom, a meni je bilo sasvim svejedno. Bila sam u virtualnom flertu s Dorianom, a kada sam ustala od stola i pozdravila se s Robertom (koji sutra mora rano ustati jer ima sastanak, vjerojatno u kladionici) stigla je The poruka.

Crtl+Alt+Del

"Ok, sad sam već malo uvrijeđen, s ovim likom ideš na kavu, a mene svaki put odgodiš za kasnije. Jel to neka šećer na kraju spika ili nisam dovoljna sirovina? P.S. Obući ću i ja rozu košulju i pokazat prsa, nije problem" - od tri poruke koje mi je poslao za kavu, na dvije nisam ni odgovorila. Dorian je bivši moje frendice, i iako su bili zajedno prije 5 godina, ipak mi se čudno uopće zamisliti s njim. Da je situacija obrnuta i da moja frendica želi nešto s nekim od mojih bivših, ja ne bih imala ništa protiv (a ni ona se ne bi previše usrećila). Uostalom, prošlo je 5 godina i ona ima novog dečka. Ležala sam u krevetu i pola sata slagala poruku koju ću joj poslati. Da joj odmah kažem šta je? Da ju samo pozovem na kavu? Čini mi se da kuži da mi se on sviđa, reći ću joj o čemu se radi da se stigne pripremit…"Ej, oćemo na kavu sutra, trebam pričat o nečemu s tobom. U vezi Doriana je…"  - SEND. Message sent to Dorian. Odlično. Moj super seksi plan da Dorian ne skuži da mi se sviđa propao je brže od Robertove spike o dionicama. Kolike su šanse da se mreža srušila i da Dorian nije dobio poruku? Možda postoji šansa. Možda se neću morat odselit u Zagorje i skrivat se na nekom brežuljku dok Dorian ne zaboravi da se ovo dogodilo. Možda… Dorian: "Nekak mislim da ova poruka nije bila namijenjena meni, al možemo se nać na kavi i popričat o meni, nema problema". Da. Zagorje će i bit. Svjež zrak, priroda i loš signal su baš ono što će mi trebat. Ili to, ili neka iPhone aplikacija koja emitira zvuk na frekvenciji koja briše sjećanje na određeni događaj. Mrzim mobitele. Možda se sutra probudim i dogodi mi se ponavljajući dan, ko Billu Murrayu u Groundhog Dayu, i dobijem priliku ispraviti sve, pomislila sam prije nego što sam se natjerala da zaspim. Sljedeći dan je, unatoč mojoj velikoj nadi, ipak bila nedjelja. Yup. Zagorje, evo me!