NEDJELJA, prvi radni dan u tjednu i prvi dan treninga za biznis klasu! Nakon dvije godine napokon i mi od sljedećeg mjeseca prelazimo iz ekonomije u biznis. Manje ljudi, manje kofera, manje strke i zbrke... Ali, o tome kada dođe vrijeme i kada položimo cijeli, nazovimo ga, tečaj. 

 

Osim te novosti, nova je i destinacija koju sam posjetila po prvi puta u životu. Madrid. Kada sam se raspitivala prije leta što tamo raditi, što ima zanimljivo za vidjeti, većina mi je odgovorila "ništa posebno". Prošećeš gradom, vidiš ono najbitnije, zgrade i trgove i to je to, odeš u šoping. Ma divota, najviše volim takve odgovore.

 

 

Noć prije leta nisam spavala više od par sati. Let traje nekih 7 i pol i neopisivo je naporan. Svi bi stalno nešto i jednostavno nemaš vremena ubaciti keksić u usta ili u miru popiti vode. Obično to izgleda ovako - uzmeš obrok, lijepo si ga složiš, pripremiš, uzmeš vilicu i nož i nadaš se 10 minuta mira. Ali, mira nema, s prvim zalogajem već je nebrojeno call bellova odzvonilo, već je troje ljudi u kuhinji i traže nešto i uopće ih nije briga što si upravo stavio taj prvi zalogaj u danu u usta i uopće ih ne smeta što je tebi neugodno punih ustiju ispunjavati njihove želje i prohtjeve. Nema joj oprosti, ajde bar progutaj pa mi složi kavu, a kamoli nešto drugo. Tako na takvim letovima obično tvoj obrok stoji negdje na pultu i u prolazu hvataš zalogaje, između trčanja po kabini i odgovaranja na tih bezbroj call bellova, pripremanja za novi servis (jer služimo i doručak i ručak, a vremenski traju od prilike koliko i sam let) i razgovaranja s istim onim ljudima koji i dalje stoje u kuhinji i pričaju s tobom (a tebi naravno glupo i neugodno jesti pred njima, dok ti oni nešto nacvrcani pričaju). I tako si već lagano nadrkanac od umora i gladi i onda te na kraju svega toga mama dvoje djece upita imaš li hranu za njene klince. Da naravno, imamo dječju hranu, s okusom miksanog povrća ili banane, na što ona kaže "Ali, ja želim kuhano jaje." I što reći na to... Moja usta su progovorila upravo onako kako su naučena i kako trebaju i moraju odgovoriti, ali moj mozak nije znao od kuda da počne!? Kako se kaže "na guzicu bih progovorila", ALI nisam. Pa ljudi dragi, od kuda nama svježa jaja na avionu, zar zbilja mislite da mi sami pečemo omlet i kajganu za doručak? Gdje? Kako točno? Jeste li ikada vidjeli veličinu kuhinja u avionu i čime su opremljene? Ako niste,bacite pogled. Gdje bismo držali svježa jaja? I kako bi ih kuhali, u čemu?! Nakon toga sam čula i priču da ekipa naručuje hamburgere i pomfrit na letu!!! Pa više ne znam tko je tu lud, haha.

 

 

Enivej, nakon takvog napornog leta, na kojem čak ni crew nije bio zanimljiv (dapače, svi su bili totalno bezvoljni, umorni, loše volje, nikome se nije dalo razgovarati pa se i sam zbediraš, jer tako to utječe na tebe), nisam znala što ću raditi kada napokon dođemo u grad. Srećom, poznavala sam jednu curku pa smo zajedno odlučile izignorirati ostatak i solo prošetati gradom, vidjeti najbitnije, sjesti klopati (nekoliko puta), obaviti šoping, kupiti hranu i vino za Dubai... I to je trajalo još sljedećih nekoliko sati. Mislim da nikada nisam toliko dugo provela na nogama, bez da sjednem i odmorim k'o čovjek. Ali, vrijedilo je... Grad je pre-di-van! I vrijeme je bilo savršeno... Popodnevno jesensko sunce ugrijalo je ulice na ugodnih 23, probijalo se kroz šareno lišće, koje se još drži za grane u parkovima, čineći ih poželjnim mjestom za odmoriti guzu nakon poduže šetnje od trga Puerta del Sol, najprometnije metro stanice u gradu, do Plaze Mayor, glavnog trga Madrida, do Kraljevske palače iza koje se nalaze dva od mnogih gradskih parkova i vrtova, Sabatini i Campo del Moro. U jednom od tih parkova smo imale i priliku vidjeti frajera kao od majke rođenog kako se non šalantno tušira u jednoj od fontana, kao da je to najnormalnija stvar na svijetu. Nasapunati se i kanticom grabiti vodu iz vodoskoka za ispiranje! Kada misliš da si vidio sve (ili bar puno toga neobičnog), uvijek te nešto novo iznenadi. Toliko od parka kao poželjnog mjesta za uživanje u prirodi. I onda se opet zapitam tko je ovdje lud? Večer je završila sa zatvaranjem dućana, nekoliko vrećica i odličnom večerom u ulici Gran Via. Manjak love na računu, višak žuljeva na nogama, na kojima treba stajati još čitav idući dan i prehodati jedan on najvećih terminala na svijetu na Madridskom aerodromu, ali srčeko je mirno, jer je bar tih nekoliko sati uživalo...

 

 

Neke gradove uspiješ obići u jednom popodnevu, u nekim gradovima nemaš puno toga za raditi, u nekima nikada dosta vremena za sve što želiš, u neke se zaljubiš na prvi pogled, u neke tek nakon podužeg upoznavanja, a u neke nikada, neki gradovi ovo neki gradovi ono. Za ovaj ne znam i ne mogu odrediti što sam očekivala, ali znam da sam baš ostala oduševljena. Toliko da se želim vratiti čim prije i na puno duže. Laganini, opuštajuće, relaksirajuće, oku lijepo (i ne mislim na golača iz fontane), želucu ukusno mjesto... Što ti više treba za jedan takav layover?

 

Pssst! Teu pratite i na njezinoj Facebook stranici!