Speaking of which… Nedavni događaji i neke priče su me malo zamislile pa sam ipak odlučila preskočiti novogodišnja zavaravanja i napisati koju o muško ženskim odnosima, vezama, brakovima, neobaveznom seksu, prijateljstvima (onima s povlasticama i onima bez povlastica), nazovite to kako god želite, ali na kraju dana sve se svodi na isto – seks! A i kavice s mojim curkama uredno potaknu inspiraciju o konkretnoj temi, priče o "veličini muških cipela" (prevedite si to kako god znate, al' imajte na umu da niti jedna moja prijateljica nije pristojno sramežljivo nevinašce, a niti ja s njima) su uvijek nepresušan izvor! Prepričavanje i filozofiranje o istom me podsjetilo na još pokoju priču iz aviona, koje već mogu slagati po kategorijama.

 

Dok nisam odselila iz Lijepe naše nisam previše pozornosti davala svemu tome, cura-dečko,prijatelj-prijateljica, muž-žena, poznanici ili potpuni stranci, vjerni- nevjerni, ima svega toga svugdje na svijetu. Imala sam svoje mišljenje o tome, ali i život u Zagrebu doživljavala sam potpuno drukčije od ovog koji sada živim i što sve vidim i čujem, a ne znam zašto se i dalje svaki put tome čudim. Sada je sve to normalno, u našem životnom stilu, poslu, gradu u kojem živimo. Teško je shvatiti o čemu pričam, dok ne živite takav život, ali pokušajte zamisliti muslimansku zemlju i običaje, koja zapravo nije tako drastična već licemjerna u najmanju ruku (nazovimo Dubai Las Vegasom muslimanskog svijeta) i onda tome dodajte nekoliko desetaka tisuća dotepenaca iz raznih dijelova svijeta kojima je sve zabranjeno, a opet s druge strane sve dopušteno i povrh svega koji rade posao koji mi radimo! Imati jednu, dvije ili nekoliko osoba u isto vrijeme i žonglirati s njima bez ikakvog beda, da li će jedna od tih nekoliko saznati za onu ili onog drugog je skroz normalno, pokazivati vjenčani prsten na ruci i pričati bajke o svojoj divnoj ženi, koja te čeka doma dok ti letiš okolo, a onda kucati na vrata hotelske sobe curi za koju misliš da bi bila zainteresirana je svakodnevna pojava. Misliti da svakoj curi gaćice padnu na pod u sekundi na tvoju filozofiju o tome kako je pametnije seksati se sa oženjenim muškarcem, jer si bar sigurna da će staviti kondom i neće te gnjaviti nakon toga je također rasprostranjeno uvjerenje… Vidjeti dvije cure koje se prije nikada nisu upoznale kako razgovaraju na letu o svojim dečkima i na kraju shvate da pričaju o istoj osobi je neprocjenjiv doživljaj! Da, da, sada će zvučati kao da generaliziram i samo muškarci to rade. Nije istina, rade to i žene, ali ako već to rade onda ne objavljuju svoju nevjeru u Narodnim novinama.

 

 

Nadalje, prisilno slušati curu kako priča o svom dečku kojeg VOLI i koji VOLI nju i najbolji je na svijetu, upoznali su se na letu i on ju je pozvao na dejt pred svim svojim prijateljima je priča od koje mi se lagano okreće želudac, kada kaže da su se upoznali prije tjedan dana, ali here comes the twist – on je oženjen i ima troje djece doma u Libanonu, ali ipak je on drukčiji od svih…! Mislim da mi je to bio najteži trenutak u životu za zavezat jezik da joj ne kažem kako zapravo stvari stoje i rasprsnem taj njen rozi balončić u kojem živi zadnjih 7 DANA! A ne mogu pobjeći od nje zbog prejakih turbulencija pa sam prisiljena i dalje slušati nebuloze u koje ona, ne znam da li, uvjerava sebe ili mene.

 

Jednako tako ne znam zašto se čudim priči svog kolege koji je dobio ponudu na letu, od muža Talijana i njegove supruge Ruskinje da im se javi dok je u _____, ako želi, jer su oni jako zainteresirani za to da muž gleda kako moj kolega praši njegovu ženu. I sve to na finjaka, suptilno. Jednako tako suptilno je i odbio. Priče za pričati ih jednog dana unucima, nema kaj, ali skrate duge dosadne noćne letove, dok nemaš kaj za raditi, a boriš se sa snom. Isto kao i love story o dvoje zaljubljenih koji zajedno kreću na let i u brifing sobi pred svima otvoreno pokazuju da su zajedno, dok u jednom trenutku u sobu ne uđe njegova žena, ne znajući da se njen mužić ubacio svojoj ljubavnici na let i napravi cirkus pred svima, ali i na kraju svi skupa odlete na neku egzotičnu destinaciju, iako u suzama, svađi i prijetnjama, baš kao prava mala happy family!

 

Nekako ne razumijem zašto ljudi imaju potrebu dijeliti svoje intimne priče sa potpunim strancima, strancima koji sigurno poznaju nekoga tko poznaje nekoga (kako to već ide) i ne razmišljaju o tome da ako već daju određenim osobama do znanja da varaju svog muža ili ženu, da će se to vrlo brzo i nevjerojatno lako saznati. Možete se čuditi tome da ne želim znati takve priče, jer sam ipak žensko koje voli slušati tračeve, ali stvar je u tome da ne želim biti dovedena u situaciju da znam svakojake dogodovštine iz tuđih kreveta i onda jednog dana raditi sa njegovom ženom ili njezinim zaručnikom i… moram šutjeti? Ili smijem reći što znam? Nije ni najugodnija situacija frendici reći "čuj stara, saznala sam da onaj tvoj hendla još jednu sa strane" i dokazati kako nije samo Zagreb selo već i cijeli ovaj naš planetić Zemlja.

 

 

I tako eto već tisuću i sto slova samo o prevarama, a gdje su pokušaji upucavanja i pozivanja na dejt? Gdje je sve ostalo što sam nabrojala na početku o čemu bih vam pričala? Oni koji me poznaju jednoglasno će se složiti da moj izraz lica govori "fuck off" kada sam sama u javnosti. Ne komuniciram s nikime (sigurno ne budem kao mali retard stajala u metrou, za šankom, u redu za blagajnu ili bilo gdje drugdje i smijuckala se da bih izgledala pristupačnije, kome i zašto?), tako da to savršeno dobro dođe da odbije sve nepozvane i nesnosne muškarce oko mene, ali uvijek se nađe poneki koji skupi jaja i priđe. Bože pomozi, nisam plava, nisam svijetle puti i nisam tiha mirna i poslušna, pa zašto mi se uvijek nakači neki "lokalac", nazovimo ih tako, iz bilo koje zemlje da je. Svi imaju istu spiku i jednako su odbojni s tim uletima (mali podsjetnik – ovo je moje osobno i subjektivno iznošenje mišljenja iz iskustva). Prodavanje bajki i skidanje zvijezda s neba sam prerasla (ma lažem, rado bih da mi neko skine zvijezdu s neba), ali način na koji oni muljave je nešto nevjerojatno i preočito neiskreno. Da ne kažem da je popratan izraz lica neodoljivosti vježbao pred ogledalom od kada je shvatio čemu mu služi ono među nogama.

 

Drugo, što ne mogu organski podnijeti je nepotreban i s moje strane nedozvoljen fizički kontakt. Ako ne možeš proći pokraj mene, gdje god da se nalazili, a najčešće u avionu, jer je gužva ili je moja guzica prevelika, zamoli me da se pomaknem. Nemoj mi se trljati usporenim korakom i disati mi za vrat misleći…e pa sad da ne budem prosta, što god da si ti mislio u tom trenu. Ovo je moj osobni prostor, ovo je tvoj, poštuj nevidljivu granicu dok ti ja ne dozvolim i samo ako ti dozvolim da tu granicu prekoračiš. Budimo realni, oni kojima bih to dozvolila tako se ne budu niti ponašali. Amen. Pod to podrazumijevam i mirisanje mog parfema na udaljenosti od milimetra do mog vrata, masiranje ramena, ako te to nitko nije tražio i taaaako dalje.

 

Da zaokružim, treća stvar koja mi nikako nije jasna, ali prihvatiš da je tak' i gotovo, je bombardiranje porukama i pozivima i konstantno neodustajanje od istih! Dok nisam odselila odavde nisam ni-ka-da iskoristila mogućnost blokade određenih brojeva telefona ili osoba na fejsu. U zadnjih godinu i pol izgubila sam se u brojanju. Sad ćete reći "pa kaj daješ svima svoj broj?!" Ne dajem! Ali mi imamo interni nazovimo fejsbuk na kojem možeš provjeriti svakog svog kolegu gdje je, na kojem letu, kada ide, kada se vraća, koja mu je mail adresa i broj kućnog telefona i mobitela. Jupi jej, raj za stokere! Pa tako onaj tko te želi naći naći ćete, iako možda nema pristup tom našem portalu, jer nije cabin crew, sigurno poznaje nekoga tko je, da ne kažem da je tako do mog broja došao i jedan putnik! I tako dolazimo do toga da poruke stižu od apsolutno nepoznatih osoba, u bilo koje doba dana, dok se ti pokušavaš sjetiti tko je on i od kuda se znamo i zašto mi uopće šalje poruke u kojima me poziva na večeru kod sebe doma, dok mu cimera nema, ako samo želi prijateljstvo. Prijateljstvo my ass. Pa u početku pristojno kažeš oprosti, ne znam tko si, od kuda se znamo, pa isto tako pristojno kažeš da nisi zainteresirana i jednostavno misliš da je to to, shvatio čovjek i ajmo dalje. Ali ne, priči tu nije kraj. "Ne" njima ne znači "ne, ne želim imati apsolutno ništa s tobom niti u najluđim snovima", nego oni to sebi percipiraju kao da ja glumim nedostižnu (a nećemo se lagati) i to im je samo jedan zanimljiviji izazov na vidiku pa krenu sa "ubij me polako" nastupom. Priča završava tek onda kada prestajem biti pristojna i posežem za gumbićem "blokiraj za vijeke vjekova"!

 

 

Od tada imam naviku nositi prsten koji djeluje kao zaručnički, kao još jedan obrambeni mehanizam, jer tamo muškarci primjećuju takvu stvar i prvo štp pitaju je da li sam udata ili zaručena. Ako je to kolega na letu do tog pitanja već sam stvorila dojam o osobi pa ću prema tome lagati ili reći istinu. Ako je pak stranac u klubu, a ja sam sa svojim curkama vani, lagati ću bez razmišljanja, jer sam sa curkama vani. Vjerujem da je to i više nego dovoljan razlog. Za sve ostalo još nisam razradila taktiku. Možda, ako mi se netko svidi jednostavno ću prsten staviti na drugi prst ili reći istinu pa će to njemu bit jako simpatično (ako je normalan, ali ustanovili smo da nisam ni ja pa nije ni to neko mjerilo).

 

Mislim da je vrijeme da se zaustavim i ostavim nešto materijala za neki drugi put, nastavak na temu broj 2,3, 27, 28… Do tada sretno sa novogodišnjim odlukama, i ispunjenjem svih ostalih želja i prohtjeva u budućoj dveičetrnajstoj!