Foto: Pinterst
MOŽDA jeste mame i supruge, ili nevjenčane supruge, ili samo cure nekog dečka, ili prijateljice prijateljici - svejedno - govorimo o odnosima koji su danas, iako živimo u globalnom selu, postali puno teži za održavanje nego prije. Vjerujemo da ćete se svi složiti s time, i da ćete svi odreda okriviti tehnologiju, a posebno društvene mreže za to. U pravu ste, ali samo jednim malim dijelom. Štošta drugog je još pošlo po zlu.
Zašto su odnosi među ljudima danas postali toliko teško održivi? Zašto su ljudi odjednom postali toliko nesposobni održati odnos i sustavno raditi na njegovom održanju? Jesmo li postali nesposobni voljeti? Ili još gore - jesmo li zaboravili što je to prava, teška, ali ispunjavajuća ljubav?
Možda jesmo spremni na ljubav, tko ne bi bio kada je ljubav tako lijepa, no problem je što nismo spremni na kompromise. Nismo spremni na odricanje, na žrtvu i na bezuvjetnu ljubav. Nismo spremni ulagati koliko trebamo da veza uspije. Želimo da nam se daje, a ne bi davali. želimo da sve bude lako i jednostavno. Prebrzo odustajemo. Olako odbacujemo čim dođemo do prve zapreke koju nisu spremni preskočiti. Čak se nismo spremni ni potruditi da je preskočimo pa ljubav gubimo prije nego što smo je uopće dobili.
Dalo bi se zapravo zaključiti da čak i kada kažemo da tražimo ljubav, mislimo ustvari da tražimo uzbuđenje, nešto i nekoga s kim ćemo partijati, tko će nam biti par za zabavu, a ne nekoga tko će nas razumjeti čak i kada šutimo.
Postali smo oni koji ne žele naći doživotnog partnera već nekoga tko će biti tu dok nas zabavlja, a kada i to postane dosadno, odustajemo i opet tražimo nekoga tko će naš život činiti zabavnim upravo sada. Tražimo nekoga uz koga ćemo se osjetiti živim i čim se pojave prvi osjećaji dosade, bježimo glavom bez obzira jer stalno mislimo da su drugi zaduženi da bi zabavljali nas. Čak smo postali i toliko slijepi da ne vidimo da je čak i mala zabava dovoljno dobra. Da ne mora baš sve biti vrh vrhova.
Čak smo postali i toliko bahati da unatoč tome što se žalimo da na ovom svijetu ne postoje ljudi koji su dostojni naše ljubavi, koji su dovoljno kvalitetni da se za njih potrudimo jer zapravo uopće nemamo ni vremena ni strpljenja da bi ostali dovoljno dugo kako bi uopće mogli upoznati bilo koga dostojnog. Prva mala sitnica koja nam ne paše i spremni smo odmah dati petama vjetra.
A tu je i materijalna strana života koja je počela silno smetati jednoj tako običnoj, jeftinoj ljubavi. Nemaš dovoljno novaca - nisi dostojan. Želiš da ti posvetim svoje vrijeme - ne mogu jer trčim za novcem s kojim ću si priuštiti bolji materijalni život. Ljubav tu nema šanse, osim ako se dogodi slučajno, dok trčimo.
I u ljubavi i u životu težimo zapravo jednom instant zadovoljenju. Ne gledamo uopće dugoročno - ni kada bubnemo neki post na društvenim mrežama, ni kada biramo karijeru, a tako i ljubav, tražimo samo instant zadovoljenje. I jako često čim upoznamo nekog novog, nekog zanimljivog, smatramo da bi taj klik odmah trebao donijeti onu razinu privrženosti, ljubavi, razumijevanja i podilaženja za što su u onih pravim vezama i starim bračnim pričama trebale godine i godine ulaganja.
S ovakvim načinom života mi jednostavno čak ni sebi ne damo dovoljno vremena da bi spoznali punu kvalitetu odnosa kojem toliko težimo. Ne damo si ni vremena ni truda da bi otkrili ono najbolje u partneru, ali zato već na prvom spoju spremno očekujemo savršenstvo.
I vjerojatno bi svatko od nas radije svoj jedan slobodan sat proveo sa sto zanimljivih ljudi nego proveo jedan cijeli dan samo s jednom osobom. Ljudi danas čvrsto vjeruju u onu nestalnu valutu da svi imamo pravo na izbor. Da su ljudi društvena bića te da je zakon što imamo mogućnost susretati toliko ljudi, iako se zapravo uopće ne trudimo upoznati ih. Zapravo smo silno pohlepni, želimo imati što više, vidjeti više, iskusiti više, a redovno nikom nismo spremno dati ni svoje srce ni svoje vrijeme i čim pomislimo da je netko negdje bolji od ovoga s kim upravo pričamo, bježimo i opet mahnito tražimo. A da nismo ni svjesni da je baš ta osoba od koje smo upravo pobjegli, ne samo vrijedna truda, već možda najbolja osoba koju smo u životu mogli upoznati.
I tako redovno bivamo razočarani jer dok pričamo s jednom osobom ni ne slušamo je jer pogledom već tražimo novo društvo.
Tehnologija jest ta koja nam je dala mogućnost da se svi međusobno možemo bolje povezati, ali nas je zapravo toliko zbila jedne uz druge da više ne možemo normalno disati iako uopće ne govorimo o doslovnoj fizičkoj prisutnost. Naša su tijela zamijenili tekstualni sadržaji, glasovne poruke i video pozivi. Ma čak i da postanemo fizički stisnuti sigurno ne bi uživali u blizini osobe do nas već bi pogledom opet tražili nekog udaljenog misleći da je bolji i zabavniji. A čak i kada dobijemo volju razgovarati čini se da više ni nemamo što za reći.
Mi smo generacija lutalica koje nisu spremne predugo ostati na jednom mjestu. Čak smo spremni reći da tražimo doživotnu ljubav, ali ne u jednoj i ne s jednom osobom. Toliko smo postali bezobzirni da čak i jednu običnu stalnost smatramo društvenim izrodom. Čak i sami sebe radije smatramo nenormalnima nego normalnima jer normalno je dosadno i danas ne odgovara "normalnim" društvenim normama.
Smatramo se seksualno liberalnima. Smatramo da seks nema veza s ljubavi. Danas se prvo moramo poseksati s nekim da bi uopće uzeli u razmatranje hoćemo li si dozvoliti malo ljubavi ili ne. Danas je lakše skinuti se do gola nego ogoliti barem dio svoje duše. Lakše nam je poseksati se s neznancem nego mu zaželjeti dobro jutro. Ne dao bog da nas netko zatraži mrvu odanosti. Skupljamo svoje gaće i bježimo baš kao što su žene nekada bježale od onih koji su uz bezuvjetnu odanost tražili i da konačno skinu gaće.
Sve se otelo kontroli. Definicija veze više nema veze s vezom. Ona se danas zove prijateljstvo s beneficijama, seks za jednu noć, otvorena veza, ne-znam-jesmo-li-u-vezi, veza bez veze. Nekada su ljudi naslijepo otputovali na drugi kontinent da bi voljeli samo zbog jednog davnog obećanja, a danas čak i najčvršći brakovi pucaju zbog kilometarske udaljenosti.
Kvragu, postali smo preosjećajni čak i za ljubav jer toliko osjećaja bacamo uokolo da nam za tu ljubav ne ostaje ništa.
Smijemo li reći da smo postali papci? Da se bojimo da će nas vlastita sjena zaposjesti i zaljubiti se u nas onako jako da jadni više nećemo imati vremena za flert s nekim drugim? Plačemo da nas nitko ne voli, a kada nam netko kaže te magične riječi "volim te" kažemo - ti nisi normalan. Zašto me voliš? Ti me zapravo ne voliš - ti me želiš povrijediti? Jer što je ljubav ako ne bol?
Eto tako mi vidimo tu ljubav za kojom žudimo i koje se toliko bojimo. Svaka nam čast, bravo, bravo - uspjeli smo osnovni ljudski instinkt pretvoriti u paranoju. Evolucijo, svaka ti čast!