Tajna riječ koja smiruje u sekundi

Foto: 123rf

ZIG ZAG Medveščak - i sve je odjednom u redu.

Roditelji čija djeca nisu "živci" ni ne znaju koliko su sretni jer kada dijete plane za svaku sitnicu i ne da se smiriti iako zna da nije u pravu, nastaje kaos koji doslovno nagriza normalnu obiteljsku sredinu. Iz dana u dan, za sitnice koje su ponekad toliko beznačajne stvara se nervoza koja počinje dugoročno utjecati ne samo na obiteljsku svakodnevicu već i na razvoj i samopouzdanje tog djeteta. Obične stvari pretvaraju se u dreku s gomilu suza, razgovara, obećanja, utjehe. I već nakon pet minuta dijete je opet spremno planuti. 

Konkretan primjer dala nam je jedna majka prvašića. Njeni, odnosno problemi njenog sina, počeli su s prvim većim zadaćama. Nije neobično da djeca u toj dobi počinju odbijati pisati zadaću jer im je ona obaveza na koju dosad nisu navikli.  No, još je i pišu ako je lagana, ali čim kod nekog zadatka zapnu počinje šiza. 

"U početku sam ga hvalila i govorila da nije problem ako nešto ne zna, kako su nam savjetovali u školi, no bliži se kraj prvog polugodišta. Uskoro će krenuti prve ocjene i ne želim da počne nizati lošije ocjene samo zato što još uvijek nije stvorio naviku rješavanja lakših i težih zadataka. Više nema prelaženja preko grešaka. Učenje i zadaće sada već moraju biti točne i lijepo napisane, a on svaki put kada mu ukažem na grešku doslovno poludi. Vidim da bi najradije strgao i pisanku i knjigu i odustao od škole samo zato da se ne mora potruditi. U školi je pak sasvim drugačiji.  Tamo je spreman biti najveći štreber na svijetu, što znam, nije neobično. Djeca jako često imaju dva različita lica - jedno koje su pokazivali u vrtiću, poslije i u školi, a drugo - ono pravo koje pokazuju doma. 
 
O tom njegovom problemu što poludi kada mora nešto napraviti, kada ne može sam određivati o svom slobodnom vremenu i onom što on sada želi raditi, razgovarala sam i s učiteljicom koja je rekla da je to jedna sasvim normalna pojava, posebno kod dečki koji su najčešće za pola koraka iza curica. One se ipak više trude lijepo pisati i uopće su malo zrelije od dečki. Međutim, činjenica da je to normalno mene nije smirila. Dobili su prvu pjesmicu za naučiti napamet i on je odmah pomislio kako to nikada neće moći naučiti i tu je počela toliko velika šiza koja nas je sve skupa izbacila iz takta. Cijeli dan nagovaranja da proba, da počne, neka čita na glas. Čitali smo skupa s njim, do pola, pa je on završavao rečenice i nakon duga dva dana pjesmica je naučena. Veselju nije bilo kraja i taman kada smo pomislili da je našim mukama došao kraj, da je konačno shvatio kako je život pun prepreka koje se mogu prijeći - uz one poznate sve se hoće kad se može, došla je nova zadaća i nova šiza." 


Djeca u ovoj dobi su jako osjetljiva na vlastita postignuća - ono što uspiju napraviti čini ih iznimno sretnim. Time im raste samopouzdanje međutim već nakon izvjesnog vremena kao da zaboravljaju na to veselje te kao da im ispočetka nedostaje dovoljno volje da se opet potrude. 

Vjerujemo da nisu sva djeca te dobi takva - no situacije poput ove doista mogu jako negativno utjecati na samo dijete i pitanje je kada će doći ono kobno vrijeme kada će možda postati prekasno za promjene. Nervoza nikada nije dobra i rijetko će kada donijeti nešto dobro, a kako prevladati nervozu, odnosno kako preduhitriti da do nje uopće dođe, to je već znatno teže pitanje. Pustiti dijete da rješava zadaću s greškama nije naravno dobro. No što kada svaka djetetova greška, a čine je jer nisu dobro razumjeli/pročitali zadatak, jer im rukopis nije najvažnija stvar na svijetu, jer su zujali dok su zbrajali, dovodi do nervoze koja traje tri put duže od vremena koje je mogao utrošiti u pisanje zadaće. 

To su situacije u kojima ne pali ni sustav nagrade jer nije normalno nagrađivati svaku djetetovu zadaću. 

I tako ostaje svakodnevna borba s mnogo suza, izgubljenih živaca, krivih riječi, osjećaja abnormalne tuge jer ne možete djetetu usaditi najobičniji osjećaj obaveze, i još gore - tuge jer ste s jedne strane bespomoćni u svom problemu, a s druge mislite da s toliko šize i vike odgajate dijete koje će (p)ostati  frustrirano, s jako malo samopouzdanja iako ga nikada ne manjka kada se treba bahatiti i odgovarati. 

To su iznimno kontradiktorna i kompleksna djeca koja se u dvije sekunde pretvaraju iz najvećih frajera u najveće šmizle, djeca s kojom u jednom trenutku možete razgovarati kao s velikom osobom, a sljedeće ih morate tješiti kao da su bebe. 

To je mali pubertet koji pokazuje s kakvim će se demonima boriti dijete kada uđe u pravi pubertet, a koje roditelji dotad moraju pokušati otjerati. 

"Pokušali smo i s metodom mirnog rješavanja situacije - ako nisi napisao zadaću učiteljica će te opomenuti. Neka.
I opomenula ga je. Pustili smo ga dva dana bez zadaće. U školi je počeo plakati. Jer ne zna. Jer nije shvatio. Nema zadaće. Plakanje u školi postao je novi problem pa smo se vratili na staro. Možda smo trebali biti ustrajniji u puštanju da na teži način shvati posljedice nepisanja zadaće, ali tih su dana radili nekoliko novih slova i zbrajanje sa 5,6,7 pa nismo htjeli da zaostaje s gradivom i zadaćom koju je kad tad trebao napisati. I tako smo se opet vratili starom. I šizama. I opet ispočetka. Hajde, skoncentriraj se. Pa nema toga puno. Hajde, to sve znaš.  I sve je u redu do prve greške. A onda kreće ona jeftina gluma iživljavanja nad olovkom, pisankom, čupanje kose i robotsko bacanje po podu uz urlike ja to ne-mo-gu (a meni je u glavi jedino Mišo s onom njegovom Ja nemam više razloga da živiiim). 
 
A dijete bistro da ne može biti bistrije, mudrac, sportaš, ali i veliki živac. 

I onda mi je sinula ideja o tajnoj riječi koju će sam smisliti i upotrijebit ćemo ju onda kada šiza krene izmicati kontroli, i kada je kažem on će se otići u svoju sobu smiriti da shvati da je pretjerao. (Prije te riječi slanje u sobu na smirivanje shvaćao je (drama naravno) kao da ga želimo tamo zatvoriti (zauvijek?! - pa kako ću kada ogladnim i ako će mi se pišati i gomilu dodatnih nebuloza). 

Naša je riječ Medveščak (medvjedi su hrabri i mogu sve što hoće), i nakon te riječ on se smiri (sada mi se čini kao da ga je oduvijek najviše živciralo to naše objašnjavanje), okrene se zadaći i konačno se potrudi. I sada nakon zadaće, kao da je s tom riječi postao neko skroz drugo dijete, slijedi pusa i - hvala mama.  
 
Kakav obrat! Medvjedi - hvala vam", istaknula je mama, no razlog zbog kojeg se obratila s ovom temom nije samo to da i drugima predloži rješavanje problema uz neku tajnu riječ. Naime, uz ovoliko kontradiktorno dijete ova se majka boji kako možda ni Medvjedi neće uvijek moći spasiti stvar pa se nada da ćete i vi malo pripomoći svojim savjetima i sličnim iskustvima. 

 

Komentare možete pogledati na ovom linku.

Pročitajte više

 
Komentare možete pogledati na ovom linku.