Na prvi pogled, ideja da djeca trebaju "zamisliti da nose plašt" može zvučati kao još jedan simpatičan roditeljski savjet bez stvarnog učinka. No, stručnjakinja za ljudsko ponašanje Vanessa Van Edwards objašnjava kako upravo ovakvi trikovi mogu pomoći djeci da izgrade samopouzdanje i lakše se snalaze u socijalnim situacijama.
Vanessa Van Edwards je autorica bestselera Captivate: The Science of Succeeding with People i osnivačica platforme Science of People, na kojoj podučava društvene vještine temeljene na znanosti. Predavala je na prestižnim sveučilištima poput Harvarda, MIT-a i Stanforda, a njezin YouTube kanal broji više od 66 milijuna pregleda. S obzirom na znanstvenu pozadinu njezinih savjeta, mnogi ih roditelji sve češće primjenjuju u svakodnevnom životu.
Prvi savjet odnosi se na govor tijela. Djeca trebaju zamisliti da nose plašt svaki put kada ulaze u prostoriju. To znači uspravna ramena, podignutu glavu i siguran korak. Riječ je o varijanti poznatog "moćnog poziranja", čija učinkovitost je dokazana znanstvenim istraživanjima. Jedno istraživanje sa Sveučilišta Martin Luther pokazalo je da su djeca koja su zauzimala dominantne poze bila samopouzdanija i motiviranija za školske zadatke. Uspravno držanje pomaže djeci da vjeruju u svoje sposobnosti.
Van Edwards savjetuje da se djecu nauči pravilnom rukovanju: ruka ispružena s palcem prema gore, uz stisak poput držanja bejzbolske loptice. Istraživanja pokazuju da rukovanje može potaknuti oslobađanje oksitocina, hormona koji pridonosi stvaranju osjećaja povezanosti i povjerenja. Iako se rukovanje možda čini kao zastarjela navika, zapravo pomaže djeci da lakše uspostave kontakt i stvore pozitivan dojam. Za djecu iz spektra autizma ili onu s osjetilnim izazovima, prihvatljiva je alternativa poput mahanja ili verbalnog pozdrava.
Umjesto apstruktnog savjeta "uspostavi kontakt očima", Van Edwards preporučuje da se dijete potakne da pokuša otkriti boju očiju osobe s kojom razgovara. To pretvara kontakt očima u znatiželjnu igru, a ne u nelagodno očekivanje. Stručnjaci naglašavaju da je kontakt očima ključan za emocionalni i jezični razvoj. Međutim, kod neurodivergentne djece, pogled u oči može biti preintenzivan. U tom slučaju, dovoljno je da gledaju u nos ili usta sugovornika. Bit je u stvaranju povezanosti, a ne u savršenom ponašanju.
Psiholog dr. Paul Schwartz upozorava da više od polovice djece koja imaju emocionalne ili bihevioralne poteškoće nema prijatelje niti zna kako se uključiti u društvo. Djeca uče promatrajući odrasle, zato im je važno ponuditi konkretne, jednostavne i lako primjenjive strategije. Cilj nije oblikovati ih po istom obrascu, već im pružiti alate koje mogu prilagoditi svom karakteru i osjećaju sigurnosti.
Ove tri vještine možda neće riješiti sve roditeljske brige, ali mogu pomoći djeci da se osjećaju sigurnije u svijetu koji često traži više od pukog znanja. U vremenu kada mnoga djeca odrastaju uz ekrane, važno ih je naučiti kako samouvjereno zakoračiti u prostoriju, ostvariti kontakt s drugima i ostaviti dobar prvi dojam. To nisu samo društvene vještine, već temeljne životne vještine koje će im koristiti kroz cijeli život.