Roditelji često razmišljaju o tome kako će se njihova djeca jednog dana nositi s problemima, neuspjesima i stresnim situacijama. No otpornost se ne razvija preko noći. Na nju mogu utjecati svakodnevne navike u obitelji i način na koji roditelji reagiraju kada dijete naiđe na problem.
Istraživanje iz 2019. godine, objavljeno u časopisu Health Affairs, pokazalo je da djeca imaju veće šanse dobro se nositi s teškoćama ako imaju snažnu podršku i kvalitetne obiteljske odnose. Psihoterapeutkinja Katie Rose za Newsweek je izdvojila četiri stvari koje roditelji mogu raditi kako bi djeci pomogli da s vremenom postanu samostalnija i otpornija.
Nemojte im nuditi previše izbora
Roditelji često žele djeci omogućiti da sama odlučuju, no previše izbora u ranoj dobi može imati suprotan učinak i preopteretiti ih. "Otporna djeca s vremenom razvijaju povjerenje u vlastitu sposobnost rješavanja problema", objašnjava Rose.
Kod djece do šest godina savjetuje ograničavanje nepotrebnih izbora kada je riječ o igračkama, odjeći i aktivnostima. Time se smanjuje osjećaj preopterećenosti, a djeca se istodobno uče osloniti na roditelje.
Djeci između šest i 12 godina roditelji mogu ponuditi nekoliko mogućnosti i pomoći im da razmisle prije donošenja odluke. Kod tinejdžera bi se uloga roditelja trebala postupno mijenjati. Umjesto da odlučuju umjesto njih, roditelji mogu ponuditi savjet i dopustiti im da preuzmu veću odgovornost za vlastite odluke.
Dopustite djeci da budu djeca
Prema Rose, osjećaj sigurnosti jedan je od temelja emocionalne otpornosti. "Djeca razvijaju otpornost kada se osjećaju sigurno", kaže. Kada se osjećaju mirno i sigurno, lakše istražuju, razvijaju kreativnost, uče kontrolirati emocije i odvažuju se isprobavati nove stvari. S druge strane, opterećivanje djece problemima odraslih može im stvoriti nepotreban stres.
Zato Rose roditeljima savjetuje da djecu ne izlažu stalno vijestima, brigama odraslih i složenim problemima koje zbog svoje dobi još ne mogu razumjeti. To ne znači da im treba lagati ili skrivati sve što se događa. Razgovor bi trebao biti iskren i jasan, ali prilagođen njihovoj dobi.
Savjetuje i da roditelji više slušaju, a manje drže predavanja. Pritom preporučuje jednostavno pitanje koje si mogu postaviti prije nego što krenu s dugim objašnjavanjem: "Zašto ja sada govorim?" Važno je i ne zatrpati djecu obvezama. Uz školu i izvanškolske aktivnosti trebala bi imati vremena za odmor, dosadu i slobodnu igru.
Prvo ih saslušajte, a tek onda ispravljajte
Djeca se lakše nose s teškim situacijama kada znaju da njihove osjećaje roditelji neće odmah odbaciti ili umanjiti. "Želimo da djeca nauče da se s teškim emocijama mogu nositi, da se pogreške mogu ispraviti i da su neuspjesi dio odrastanja", kaže Rose.
Kada je dijete uzrujano, roditeljski instinkt često je odmah ponuditi rješenje ili objasniti što je dijete napravilo pogrešno. Rose predlaže drugačiji pristup. Prvo treba prepoznati kako se dijete osjeća i dati mu do znanja da ga roditelj razumije.
Savjete, ispravke i povratne informacije bolje je ostaviti za trenutak kada se dijete smiri. Cilj je stvoriti obiteljsko okruženje u kojem se dijete osjeća dovoljno sigurno da pokušava nove stvari i prihvati mogućnost da neće uvijek uspjeti.
Pokažite im kako se nositi s problemima
Djeca ne uče samo iz onoga što im roditelji govore. Promatraju i kako se odrasli oko njih ponašaju kada su pod stresom, pogriješe ili se suoče s problemom.
"Djeca mnogo više nauče iz onoga što im pokazujemo svojim ponašanjem nego iz onoga što im govorimo", ističe Rose. "Kada redovito vide zdrave načine nošenja s problemima, prilagodljivo razmišljanje i suosjećanje prema sebi, s vremenom počinju usvajati iste vještine."
Umjesto da odmah riješe svaki problem umjesto djeteta, roditelji ga mogu pitati: "Što misliš da bismo sada mogli napraviti?" Tako mu daju priliku da samo razmisli o mogućem rješenju. Rose također preporučuje pohvaliti trud, upornost i ono što je dijete naučilo, umjesto da sva pažnja bude usmjerena na konačan rezultat.
Jednako je važno da roditelji pokažu kako se oni nose sa stresom, primjerice tako da se smire prije reakcije i promisle o mogućim rješenjima. Ako pogriješe, mogu se ispričati i tako pokazati djetetu da pogreška nije katastrofa i da se odnos nakon nje može popraviti.
Na kraju, cilj nije ukloniti svaku prepreku s djetetova puta. Djeca postupno postaju otpornija kada imaju sigurnost i podršku, ali i dovoljno prostora da pokušavaju, pogriješe, nose se s neugodnim osjećajima i ponovno pokušaju.