Dok pripremate večeru, vaši tinejdžeri za stolom igraju Monopoly. Smiju se, prepiru oko pravila, a u pozadini svira glazba. Gledate ih s ljubavlju i u jednom, sasvim običnom trenutku, presiječe vas sjećanje na njih kao trogodišnjake koji su se penjali u vaše krilo i molili za još jednu priču prije spavanja. Tih beba više nema.
Iako je do odlaska djece iz roditeljskog doma ostalo još nekoliko godina i sve je zapravo u najboljem redu, javlja se osjećaj koji neobično podsjeća na tugu. Riječ je o fenomenu koji se može nazvati "nostalgičnom tugom", a znanstvenici potvrđuju da je takav osjećaj potpuno prirodan, piše Scary Mommy.
Je li to doista tuga?
Odgovor je potvrdan. "To bih definitivno nazvala tugom", kaže dr. Emma Basch, psihologinja specijalizirana za majčinsko zdravlje i roditeljstvo. Ona pojašnjava da se taj osjećaj ponekad promatra kroz nostalgiju, ali se u struci naziva i nepriznatom tugom. Problem s takvom tugom jest što je okolina uglavnom ne prepoznaje i izostaje podrška koja prati druge oblike žalovanja.
Znanstvenici uvode i pojam dvosmislenog gubitka. "Dvosmisleni gubitak događa se kada žalite za nekim tko je fizički prisutan, ali vam nedostaje osoba kakva je nekada bila", objašnjava terapeutkinja dr. Shirley Shani Ben Zvi.
Klinička psihologinja Carrie Ann Dittner to sažima: "Nije se dogodilo ništa loše, štoviše, možda se događaju lijepe stvari i vaše dijete radi točno ono što bi trebalo, ali nešto je završilo".
Kako se razlikuje od nostalgije?
Nostalgija je ugodna čežnja za prošlošću. S druge strane, anticipacijska tuga je osjećaj gubitka prije nego što se on dogodi. "Nostalgična tuga nalazi se negdje u sredini", kaže dr. Basch. Kamini Wood, savjetnica za roditelje i majka petero djece, opisuje to kao tugovanje za "verzijom odnosa koja više ne postoji".
Za razliku od nostalgije, ovaj osjećaj uz toplo sjećanje nosi i stvaran osjećaj gubitka. Roditelj ne iščekuje samo budući gubitak, već stalno proživljava male prijelaze koji su se već dogodili i svjestan je da ih čeka još.
Ti su prijelazi često neprimjetni. "Zadnji put kad dijete traži da ga nosite. Zadnja priča prije spavanja. Prvi put kad ne želi da ga otpratite do škole. Uglavnom nismo ni svjesni da je nešto bilo 'posljednji put' sve dok to ne prođe", opisuje Wood.
Zašto se o tome ne govori više?
Budući da je odrastanje djece cilj roditeljstva, prevladava mišljenje da bi se roditelji trebali osjećati isključivo sretno. "Često čujemo komentare poput: 'Pa to je dobra stvar' ili 'Trebala bi to željeti za njih'", kaže Dittner. Ona ističe da dvije stvari mogu istovremeno biti istinite. "Možete biti neizmjerno ponosni na njihov razvoj, ali i tugovati jer ih puštate".
Ta šutnja dolazi i izvana i iznutra, dodaje Ben Zvi. Društvo očekuje da roditelji ovaj trenutak dočekaju sa slavljem i gotovo odbrojavaju dane do odlaska djece. Istovremeno, roditelji i sami znaju da je to najbolji mogući ishod, pa taj osjećaj često ne žele priznati ni sebi.
"Postoji strah da će vas drugi osuđivati ako to izgovorite naglas. Zato većina šuti", kaže ona. Roditelji se mogu osjećati krivima što priznaju da ih neovisnost njihove djece pomalo boli, ističe Wood.
Koga pogađa najsnažnije?
Dr. Basch objašnjava da roditelji koji su ranije iskusili gubitke ili traume mogu ovu tugu proživljavati intenzivnije. Na to utječe i mjera u kojoj je roditeljski identitet bio isključivo vezan za ulogu roditelja, napominje Dittner. Ipak, prema iskustvu dr. Ben Zvi, radi se o univerzalnoj pojavi. "Iskreno, još nisam upoznala roditelja kojeg to nije snažno pogodilo", tvrdi ona.
Kada je osjećaj najjači?
Čini se da se osjećaji tuge javljaju u različitim fazama za svakog roditelja. Dr. Basch primjećuje da se pojačavaju tijekom važnih prekretnica poput polaska u školu, rođendana ili blagdana, odnosno u trenucima koji obilježavaju protok vremena. Ben Zvi to uočava oko šesnaeste godine, kada djeca počnu voziti i govoriti o fakultetu, čime se smanjuje njihova ovisnost o roditeljima.
Dittner to najčešće vidi tijekom prijelaza na fakultet, kada roditelj doista postaje suputnik, a ne više vozač u djetetovom životu. Ponekad okidač nije velika prekretnica, već običan trenutak. "Pogledate preko kuhinje i odjednom shvatite da im se lice promijenilo. Ili dok razgovarate s njima, primijetite da ih gledate odozdo prema gore", kaže Wood.
Je li taj osjećaj koristan?
Iako zvuči neobično, jest. "Svaki osjećaj ima svoju svrhu", kaže dr. Basch. "Ovaj je signal i način da osvijestimo jedan od mnogih prešućenih dijelova roditeljstva, a to je puštanje djece dok odrastaju". Za Wood, ta je bol dokaz povezanosti. "Ona poručuje: Ovo mi je bilo važno. Ovo razdoblje mi je bilo važno. Ova osoba mi jest važna".
Ben Zvi to naziva poticajem koji nas tjera da gradimo odnos kakav želimo imati s djecom kada odrastu. Predlaže da se tuga prihvati, a zatim okrene budućnosti. Poanta nije potiskivati tugu. "Osjetite je i ne požurujte proces. I tuga ima svoje mjesto za stolom", kaže Dittner.
Wood naglašava i najvažniji razlog zašto tom osjećaju treba dati prostora: "Kako ne bismo od svoje djece tražili da ostanu mala samo da bismo se mi zaštitili od te boli". Roditeljstvo je teško i ponekad bolno. No, puštanje je dio procesa u kojem djeca postaju svoji ljudi, a to je upravo ono što im svaki roditelj želi.