Dječja trauma može ostaviti dugotrajne posljedice koje se ne povuku same od sebe, a "prošlost je prošlost" u ovom slučaju jednostavno ne vrijedi. Ožiljci iz djetinjstva mogu se ponovno pojaviti godinama kasnije, često i bez da to svjesno primijetimo.
Psihijatrica dr. Judith Joseph objašnjava da bolna iskustva iz djetinjstva mogu oblikovati svakodnevni život odrasle osobe i isplivati u najneočekivanijim trenucima. Upozorava i da reakcije na traumu nadilaze uobičajeno "bori se ili bježi", jer uključuju i druge mehanizme - poput ukočenosti ili udovoljavanja drugima. Istaknula je nekoliko znakova i načina na koje se trauma iz djetinjstva manifestira u odrasloj dobi.
Prema dr. Joseph, osobe koje nose posljedice dječje traume često pretjerano reagiraju i na najmanje zvukove ili nagle pokrete. Čak i vrlo suptilni podražaji mogu izazvati osjećaj opasnosti. Ova pretjerana osjetljivost povezana je s traumatskim iskustvima iz rane dobi i signalizira da je živčani sustav stalno pripravljen na prijetnju.
Dr. Joseph objašnjava da se potreba za ugađanjem drugima često razvija iz dubokog osjećaja nevrijednosti koji potječe iz djetinjstva. Osobe koje su rasle u nesigurnom ili kritičnom okruženju mogu razviti naviku stalnog smirivanja drugih kako bi izbjegle sukob. Ovaj obrazac ponašanja u odrasloj dobi postaje način preživljavanja, iako narušava osobne granice.
Prema psihijatrici, pojedini odrasli koji nose posljedice trauma iz djetinjstva skloni su impulzivnom trošenju ili opasnim aktivnostima jer tako stalno traže osjećaj adrenalina. Takva ponašanja ponekad služe kao pokušaj stvaranja privida kontrole ili bijega od unutarnje napetosti. Odrasli se zbog toga mogu svjesno ili nesvjesno dovoditi u stresne situacije.
Dr. Joseph kaže da hiperbudnost znači stalni osjećaj prijetnje, čak i kada objektivne opasnosti nema. Osoba se može osjećati kao da je uvijek "na oprezu", s uvjerenjem da bi se nešto loše moglo dogoditi u svakom trenutku. To iscrpljuje emocionalnu energiju i otežava opuštanje u svakodnevnim situacijama.
Neke osobe posežu za alkoholom jer su naučile da im pomaže umiriti reakciju borbe ili bijega kad je trauma okidač, tvrdi dr. Joseph. Dodaje da to nije pitanje "slabe volje", nego naučenog mehanizma samoregulacije koji se razvio tijekom godina. Nažalost, takav obrazac može pogoršati i emocionalno i fizičko zdravlje.
Dr. Joseph objašnjava da i vrlo mali poticaji mogu izazvati snažnu ljutnju kod osoba koje su prošle traume iz djetinjstva. Razlog tome je što živčani sustav pogrešno procjenjuje rizik i manjim situacijama pridaje veliko značenje. Zbog toga osoba može reagirati burno i impulzivno, iako situacija objektivno ne zahtijeva takvu reakciju.