Malo je stručnjaka koji mogu privući gomilu roditelja u dvoranu i održati predavanje od sat ili dva, a da se pritom nitko ne počne meškoljiti, zijevati ili nervozno pogledavati na sat.
Osobno sam to doživjela dva puta - prvi put na predavanju pedijatra Milivoja Jovančevića, a zatim i na predavanju Ranka Rajovića, poznatog stručnjaka za rani razvoj djece i tvorca NTC sustava učenja. No sada sam se uvjerila da postoji još jedna osoba koju bi, barem jednom u životu, trebao čuti svaki roditelj. Riječ je o socijalnoj pedagoginji Sonji Jarebici.
Održala je predavanje u Osnovnoj školi Bistra, u sklopu projekta Rastimo zajedno, koji financira Ministarstvo znanosti, obrazovanja i mladih. Već nekoliko minuta nakon početka shvatila sam da nisam pogriješila što sam izdvojila sat vremena i došla poslušati predavanje o važnosti socijalnih kompetencija u izgradnji odnosa s vršnjacima.
Na samom početku Jarebica je objasnila da se u trećem i četvrtom razredu osnovne škole djeca počinju jasno definirati kroz prijateljstva. Međutim, već u petom razredu u hrvatskim školama bilježimo najnarušenije odnose među djecom. Treba li za to kriviti društvene mreže?
"Ne bih rekla. Obitelj je temelj svega. Riječi oca i majke najmoćnije su oružje u dječjim odnosima. Duboko vjerujem u obiteljski stol, u obiteljske razgovore i u stavljanje djeteta pred odgovornost kada nešto ne učini. Kada mi je sin bio tinejdžer, rekla sam mu da će se možda potući, možda će upasti u loše društvo, možda će ga ostaviti djevojka. Rekla sam mu da neka njegova ponašanja nećemo odobravati, ali ga nikada nećemo odbaciti. ‘Ovo je tvoj dom i ovdje ćemo razgovarati’", tim je riječima otvorila predavanje.
Jarebica je potom iznijela još jedan podatak koji je mnoge u dvorani zatekao.
"Imamo najveći broj djece koja pate od tjeskobe, napada panike i fobija. Zašto? Zato što se nisu ostvarila kao prijatelji", rekla je.
Pojasnila je da dijete mora osjetiti i prihvaćenost među vršnjacima, a ne samo roditeljsku ljubav.
"Važna je ravnoteža. Bol koja nastaje kada dijete nema razvijene odnose s vršnjacima gotovo je neizdrživa. Na ljestvici boli vrlo je visoko, usporediva s opeklinama", dodala je, naglasivši kako je emocionalna usamljenost jedan od najvećih problema u hrvatskim školama.
"Društvo je utjecalo na vas, ne na vašu djecu. Svi smo postali usmjereni samo na sebe. Nekada je majka, kada bi djetetu kupila čokoladu, rekla da je odnese van i podijeli s prijateljima. Danas mu kaže da je ni s kim ne dijeli. Djeca postaju bezosjećajnija i manje empatična jer im govorimo da je sve njihovo i da će imati sve. Djeca su postala previše egocentrična i usmjerena na sebe jer im se sve kupuje. Neka ponekad i strepe. Ljubav se ne kupuje odlascima u shopping centre", upozorila je Jarebica.
Ova socijalna pedagoginja tijekom 40 godina rada stekla je bogato iskustvo u radu s djecom i mladima s problemima u ponašanju. Upravo zato vrlo je jasno poručila da dijete ne raste kroz ocjene.
"Učitelji vole ocjene, vole ih i mame. No pritisak zbog ocjena stvara još veću anksioznost. Kada vaša djeca odrastu, polovica današnjih zanimanja više neće postojati. Čega se bojite? Zašto se bojite strukovnih škola? Ja bih bila sretna da mi je sin majstor. Ima li smisla da se djevojčica samoozljeđuje zbog trojke ili četvorke? Ocjene nisu najvažnije, važno je znanje", naglasila je.
Ipak, dodala je, to ne znači da djecu treba prepustiti slučaju.
"Morate biti svjesni da je okolina opasna i da društvo nosi rizike. Ne smije se olako dopustiti tinejdžeru da prespava kod prijatelja. Tinejdžeri su skloni rizičnim ponašanjima jer se tako lakše nose s boli. Zašto djeca piju alkohol? Iz istog razloga zbog kojeg smo pili i mi - jer opušta. No tada se lakše upuštaju i u spolne odnose", rekla je.
Dotaknula se i serije Adolescencija, koja je prošle godine bila veliki hit na Netflixu.
"To je serija, ali i vrlo realan prikaz stvarnosti. Naša djeca nemaju razvijenu otpornost, teško se nose sa stresom i nisu optimistična. Internet je mračno mjesto, nemojte se zavaravati", upozorila je.
Za kraj predavanja ostavila je snažnu i jasnu poruku.
"Jednog dana neće biti škole. Djecu netko mora gurnuti, netko će ih povrijediti i ostaviti. Neka nose torbe, neka idu u trgovinu, neka postavljaju stol, peku palačinke. Neka barem jednom tjedno cijela obitelj sjedi za stolom. Nemojte im nositi torbe i nemojte ih stalno voziti u školu. Svi stalno trčite i nemate vremena, a dovoljno je 15 minuta dnevno za dijete, ali ne da ga pitate kako je bilo u školi i je li učiteljica nešto pitala, nego da razgovarate."
"Djeci nemojte biti prijatelji - budite roditelji", poručila je.