Empatija se razvija tijekom odrastanja, a roditelji u tome imaju važnu ulogu. Djeca uče promatrajući odrasle oko sebe - kako razgovaraju s drugima, kako reagiraju kada pogriješe i na koji način postupaju s tuđim emocijama.
Neka djeca vrlo rano pokazuju izraženu sposobnost razumijevanja tuđih osjećaja i suosjećanja s drugima. Roditelji takve djece često imaju nekoliko zajedničkih navika.
Znaju se ispričati
Iskrena isprika jedna je od važnih lekcija koje roditelj može prenijeti djetetu. Neki odrasli izbjegavaju se ispričati djeci jer smatraju da bi time mogli izgubiti autoritet, no priznati pogrešku zapravo im pokazuje kako izgleda preuzimanje odgovornosti. Kada roditelj kaže "oprosti", dijete vidi da su i njegovi osjećaji važni te uči da pogrešku nije potrebno skrivati ili opravdavati.
Prema drugima se odnose s poštovanjem
Djeca vrlo brzo primjećuju kako se njihovi roditelji ponašaju prema ljudima oko sebe. Nije dovoljno govoriti im da svakoga treba poštovati ako svakodnevno gledaju potpuno drukčije ponašanje. Ako roditelj s jednakom pristojnošću razgovara s konobarom, prodavačem, susjedom ili direktorom tvrtke, dijete dobiva konkretan primjer da nečiji status ne određuje koliko poštovanja zaslužuje.
Potiču djecu da razmišljaju o tuđim osjećajima
Sposobnost stavljanja u tuđu poziciju nije nešto što će svako dijete automatski svladati. Roditelji je mogu poticati jednostavnim pitanjima poput: "Kako misliš da se on osjećao?" ili "Zašto misliš da je tako reagirala?" Takvi razgovori pomažu djeci da shvate kako drugi ljudi istu situaciju mogu doživjeti potpuno drukčije od njih.
Znaju zastati kada postane napeto
Roditeljstvo često donosi situacije u kojima emocije preuzmu kontrolu. Umjesto impulzivne reakcije, korisno je pokazati djetetu da je dopušteno napraviti kratku pauzu. Roditelj koji kaže da mu treba nekoliko minuta da se smiri djetetu pokazuje kako izgleda reguliranje vlastitih emocija. Tako uči da ljutnja sama po sebi nije problem, ali je važno što ćemo s njom učiniti.
Ne dijele emocije na "dobre" i "loše"
Ljutnja, tuga, ljubomora, strah i sram mogu biti neugodni, ali to ne znači da ih treba potiskivati. Važno je razlikovati osjećaj od ponašanja koje iz njega proizlazi. Roditelji koji otvoreno razgovaraju o emocijama pomažu djeci da ih prepoznaju i nauče njima upravljati. Dijete koje bolje razumije vlastite osjećaje lakše može prepoznati i ono što proživljavaju drugi.
Ne umanjuju dječje osjećaje
Ono zbog čega je dijete uzrujano odrasloj osobi ponekad može izgledati potpuno nevažno. No za dijete taj je osjećaj u tom trenutku stvaran. Uvažavanje emocije ne znači da roditelj mora ispuniti svaki djetetov zahtjev. Moguće je postaviti granicu i istodobno priznati da je dijete ljuto, razočarano ili tužno. Na taj način dijete uči da osjećaji nisu nešto čega se treba sramiti.
Uče ih razlici između namjere i posljedice
Netko može reći nešto što smatra bezazlenom šalom, a ipak povrijediti drugu osobu. Dobra namjera zato ne poništava nužno posljedicu nekog postupka. Roditelji mogu pomoći djeci da razumiju da je važno saslušati drugu osobu i preuzeti odgovornost kada je povrijede, čak i kada im to nije bila namjera.
Pokazuju ljubaznost bez očekivanja nagrade
Empatija se razvija i kroz svakodnevna mala djela. Ako dijete vidi roditelja kako pomaže drugome bez očekivanja da će zauzvrat nešto dobiti, uči da ljubaznost nije trgovina. Pohvala može potaknuti dobro ponašanje, ali cilj je da dijete s vremenom počne pomagati drugima zato što razumije njihove potrebe, a ne samo zato što očekuje nagradu ili priznanje.
U konačnici, roditelji ne moraju biti savršeni kako bi odgojili empatično dijete. Mnogo je važnije da mu kroz svakodnevno ponašanje pokazuju ono čemu ga pokušavaju naučiti.