Nekada su najbolji roditelji upravo oni čije dijete najviše vrišti

ŠOPING S djetetom uvriježio se kao jedan od onih momenata kojeg se najčešće sjetimo kada pričamo o dječjim tantrumima (engleska riječ koja se isto tako ustalila u našem majčinskom govoru, jer iako bi je mogli prevesti kao dječja šiza, termin je idealan baš kao opis šize djece do otprilike tri godine). 

 

Dakle, šoping s djetetom - vječna tema koja podsjeća na tantrume, i priznajemo, malo nas je sram kada dijete krene sa svojim svojstvenim visokom C, a oko nas gomila ljudi kojima se imamo želju opravdati, ali nam često ne polazi od ruke. 

 

No što kada bi na takvu šizu gledali malo drugačije, ovako kako je to predstavila Katie of Mommy with selective memory, a koja tvrdi da su ponekad najbolji roditelji upravo "vlasnici" djeteta koje vrišti.

 

"Nemam često priliku otići u šoping sa samo jednim djetetom, no nedavno sam si to priuštila. Ja i moj dvogodišnjak bezbrižno smo kružili po trgovini kada nas je u tom mirnom trenutku prenio nečiji vrisak.  Moj maleni vitezi tako se zabrinuo da me zapanjeno pitao "dijete plače?". 

 

Krenuli smo prema zvuku i uočili dijete koje je bilo tu negdje staro kao i moj sin, a vrištao je jer se pokušavao sam izvući iz kolica. Vrištao je, udarao i doživljavao pravi slom. Priznajem, u tom sam trenutku bila sretna u sebi što to nije bilo moje dijete i bilo mi je stvarno žao i tog djeteta, ali najviše njegove mame. 

>>>Kako smo odgojili razmaženo dijete?<<<
 

Prišla sam bliže. Mama je izgledala umorno i očajno i tihim ga je glasom pitala -"Zašto ne možeš biti dobar dječak? Zar ne možeš biti kao sva ostala djeca koja normalno sjede, ne viču i ne bacaju se iz kolica? Pogledaj, jedino si ti takav".
 

No, dijete nije prestajalo pa je mama žurno krenula obaviti šoping i izmagliti iz trgovine. Ja sam dotle uživala u krasnim trenucima sa svojim zlatom. 

>>>Kriza treće godine: kako pomoći djetetu<<<
 

Kasnije tog dana, nas smo dvoje opet krenuli u mini avanturu - po stariju seku u školu. 

Odvezala sam ga iz autosjedalice i taman kada smo trebali krenuti prema školi on se sjetio svog mlijeka. Lijepo sam mu rekla da ne treba sada nositi mlijeko sa sobom, jer ćemo se brzo vratiti, samo da pokupimo seku, a i nisam imala mlijeko za nju pa će se ona, naravno, ljutiti i tražiti svoju porciju. To što već ide u školu ne znači da je manje dijete od dvogodišnjaka. 

 

I naravno - dogodilo se neizbježno. Čim sam mu rekla da ostavi tu bočicu počela je šiza. Vrištanje, bacanje, cviljenje... tako da su nas, hvala na pitanju, čuli svi ljudi na parkiralištu i naravno znatiželjno pogledavali što se događa. Tako sam odjednom ja postala ona mama uz trgovine - umorna, jadna s pitanjem zašto ne možeš biti kao i drugi? 
 

U sekundi sam postala svjesna da bih si mogla pomoći tako da mu dam to vražje mlijeko, ali, što bi ga time naučila? Da će svaki put kada vrisne dobiti to što želi samo da ne vrišti? Ne, odlučno sam ga uzela za ruku u nadi da će prestati, zaboraviti, ali naravno da nije. Vrištao je i čupao rukicu, htio je silom pobjeći u auto po mlijeko. Djeca su izlazila iz škole, roditelji su čekali i svi su nas gledali onim osuđujuće samilosnim pogledom. 
 

Shvatila sam tada po tko zna koji put - da, lakše bi mi bilo da sam popustila, ali što bi to za nas, za njega  značilo dugoročno? 

 

Ono što stoga želim reći jest to da svaka ovakva dječja šiza ne znači da je tu nešto krivo, ili da roditelji nemaju nikakvu kontrolu nad svojim djetetom i nad ovakvom situacijom. Baš naprotiv - upravo dozvoljavanjem djetetu da vrišti roditelji dokazuju da imaju kontrolu - ne posustaju pod dječjim zahtjevima samo zato da bi ljudi ne bi zurili u njih i time svoju djecu uče važnoj lekciji. Zato kada sljedeći put vidite mamu kako umorno i beznadno stoji pored svog vrištećeg djeteta, ne sažalijevajte je i ne osuđujte, jer baš ona drži sve konce u svojim rukama. Samo treba malo izdržati.