RACHAEL Rogers je pokrenula raspravu na društvenim mrežama otkrivši da svoju kćer nikada ne tjera da se ispriča za svoje postupke. Umjesto toga, uči je empatiji i kako emocionalno shvatiti da je učinila nešto pogrešno.
Svoje savjete je podijelila sa svojih 506.4 tisuća pratitelja na TikToku, a video je od tada pregledan 1.4 milijuna puta.
@rachlynnrogers Modeling Empathy: a real life example #toddlertip #toddlertips #toddlermom #momsoftiktok #dadsoftiktok #parentinghacks #momhack #dadhack
♬ original sound - Rachael Rogers
"Ne kažem joj da kaže da joj je žao jer želim da joj zapravo bude žao. Postoji dio dječjeg mozga koji se naziva prefrontalni korteks koji kontrolira impulse i emocije i odgovoran je za mirno donošenje odluka. Taj dio je nerazvijen sve dok ne dođu u srednje dvadesete", objašnjava ona.
Kako je dodala: "Dakle, kad imate dvogodišnjaka koji se emocionalno prestraši i impulzivno udara ili vrišti, udara nogama ili grize, to se zapravo svodi na razvoj mozga".
Također, istaknula je da najbolje uče promatrajući uzore.
"Ovo se dogodilo nama neki dan. Moja se kći budila iz drijemeža. Njezin tata, koji se voli puno zezati s njom, počeo je puzati po krevetu kako bi je poljubio. Mislila je da će se zezati s njom pa ga je udarila. Izašao je izvanredno frustriran, ali umjesto da joj kažem: 'Peyton! To nije bilo lijepo! Ne bi trebala udarati svog tatu. Moraš mu reći da ti je žao', rekla sam joj 'Jesi li vidjela da se tata rastužio? Jesi li mu vidjela lice? Srce mu je bilo povrijeđeno jer si ga ošamarila. Nije te htio zadirkivati. Pokušavao te poljubiti. Da ga odemo poljubiti?" prepričala je jednu od situacija u kojima se našla njezina obitelj.
Međutim, njezini pratitelji su imali različita mišljenja o ovakvom odgoju.
Jedan je napisao: "Ponekad nam je potrebno da nam netko kaže da mu je žao. Moja mama mi se nikada nije ispričala, samo bi se odjednom počela lijepo ponašati."
Druga se složila: "Ovo mi se sviđa, ali samo do određene mjere. Tuđe emocije nisu njezina odgovornost".
Treći također smatra da djevojčica "ne treba nikome govoriti da joj je žao", kao ni da "nije njezina stvar kako navesti druge da se osjećaju bolje".
Četvrti je napisao: "Prisiljavanje djece da kažu da im je žao nakon što su učinili nešto loše, uči ih da mogu lagati da im je žao i samo nastaviti dalje."