Foto: 123rf
"Podsjetilo me to kada sam kao babysitterica čuvala jednog klinca koji je kao i svaki drugi klinac imao svoju igračku. Svog malog plavog medu kojeg je jako originalno zvao Mali plavi medo. Svugdje ga je vukao sa sobom, plakao je kao kišna godina kada ga je negdje zagubio i nije mogao ići spavati bez njega. Poznata priča, jer i ja sam bila takvo dijete pa sam u potpunosti razumjela njegov osjećaj nesigurnosti kada ga nije imao na vidiku. Prošli smo to svi, i naši roditelji skupa s nama. No, kada sam jednom povela razgovor na temu Malog plavog mede s roditeljima čije sam dijete čuvala, oni su, na moje opće zaprepaštenje, obznanili veliku zabrinutost zbog toga što se njihovo dijete tako jako vezalo uz običnu plišanu igračku.
Pokušala sam im dati do znanja da je po meni to skroz normalno, da su djeca jednostavno takva, da trebaju imati nešto svoje, nešto što će im biti neka vrste utjehe. Ali, oni su i dalje smatrali da je to zabrinjavajuće i da će zbog takve povezanosti sigurno negdje "skrenuti s puta" u svom odrastanju. Rekla sam im da čisto sumnjam u tu njihovu tezu jer i ja još uvijek imam svog Boogeija i smatram se sasvim normalnom odraslom osobom.
A onda sam naletjela na članak koji je pričao baš o tome i našla sam se kako ga čitam, kimam glavom i smješkam se.
U njemu je pisalo: "Plišane igračke, dekice, bilo kakav omiljeni predmet ponekad igraju čak i ključnu ulogu u djetetovom životu, jer im od malena pružaju sigurnost i udobnost kada god se osjećaju nesigurno, kada su pod stresom i u strahu. Samo jedan stisak uz omiljenu igračku pruža im mogućnost da se smire, posebno u situacijama kada mame i tate nema u blizini. Igračka je tada najbolja zamjena za njih."
>>>Dječji strahovi nisu šala<<<
To mi je izvuklo moja sjećanja. S oko osam godina roditelji su me prvi put poslali u ljetni kamp, bez njih. Iako sam ja to silno željela i savršeno se tamo provela, bilo je trenutaka kada sam se jednostavno osjećala malo ranjivo i jako mi je nedostajao moj dom i moji roditelji. Tada sam svog Boogieja približila još malo više k sebi, pomirisala ga, osjetila poznati miris svog doma i sigurna i smirena zaspala.
S 18 godina, kada sam upisala fakultet, odselila sam se iz svoje roditeljske kuće, a unatoč tome što sam tada već bila velika bilo je puno trenutaka kada sam se osjećala kao ona djevojčica koja je sa osam godina prvi put bila u ljetnom kampu. I tada mi je utjehu pružao moj Boogie, njegova blizina i njegov miris.
S 22 godine moj Boogie je prvi put morao odrasti. Nabavili smo psa koji je pomislio da bi baš moj Boogie mogao biti njegova igračka za žvakanje pa je Boogie prvi put morao odseliti na policu gdje ga pas nije mogao doseći. No, unatoč tome što Boogie više nije imao mjesta u mom krevetu, sama spoznaja da mi je blizu, da ga svaki dan vidim, bila je dovoljno umirujuća za mene.
S 25 godina pronašla sam stan i preselila iz svoje roditeljske kuće. Odnijela sam najpotrebnije stvari, a Boogieja, zajedno s gomilom drugih stvari iz djetinjstva, ostavila sam na polici, odnosno u svojoj staroj sobi. S vremenom sam se počela privikavati na svoj novi dom, a kada sam posjetila roditelje sa sjetom sam otišla i u svoju sobu. Ugledala sam svog Boogieja, ispuhanog od starosti, samog i osamljenog i odmah sam ga zagrlila i spakirala da ga nosim tamo gdje pripada. Uz mene. I kada sam dovela svog Boogeija, taj je stan konačno postao moj dom.
Sve ovo pišem samo zato da vam dam do znanja da sam ja normalna odrasla osoba. Imam posao, prijatelje, moj život funkcionira kao i svaki drugi, spremna sam otići bilo gdje, prespavati bilo gdje bez plišane igračke.
Odrasle osobe, isto kao i djeca, tijekom života prolaze različite faze i iskustva te bez obzira na godine života svima nama ponekad treba neka utjeha kada nemamo u blizini nikoga s kim bi podijelili svoju tugu, bol i svoje strahove.
Imam 25 godina i uz sva svoja životna iskustva imam i svog starog pohabanog zeku kojem možda nedostaje njegova starog "mesa", nema jedno oko niti nos, čak ni ne miriši kao nekada, ali znam da će baš on svaki put, kada mi to bude potrebno, biti moja tiha utjeha. I zbog toga ga nikada neću baciti niti ikome dati. Čak i kada dobijem svoju djecu, Boogie će zauvijek ostati samo moj, jer znam da nitko nikada neće znati cijeniti i voljeti taj komad tkanine kao što ga volim ja."