Iskustvo čitateljice: "Neću više biti ničija babaroga!"

Znate ono – pospremi igračke, napravi krevet, vodu pij u kuhinji i tako redom. Radnja po radnja i ja ponekad nisam znala kako izići na kraj sa svojom djecom. Svako jutro čekala me ista scena – ja po svom oni po svom, i tako sam malo pomalo počela bivati sve stroža. Moje su naredbe bile sve glasnije i tvrdoglavije, ja sam postajala sve glasnija i ogorčenija. I svako sam jutro ustajala s mišlju da će danas biti bolje, da će me početi slušati, da ću odjednom znati kako ih natjerati da reagiraju na mene onako kako sam ja željela. Znate taj osjećaj drage mame, pitala se jedna čitateljica, kada želite da djeca budu baš onakva kakva mi želimo da budu?

 

A opet iznova oni su sve samo ne takvi. 

 

Naša je čitateljica pronašla rješenje kako ujediniti svoja očekivanja s dječjom voljom jer to ju je mučilo i tome se posvetila pa je pomislila da ovih nekoliko riječi mogu poslužiti i drugima za inspiraciju. 

 

 

Nije bilo lako ispočetka. Sa starijim sam vodila vječiti rat oko pospremanja iza sebe – od igračaka, čaše, tanjura, kreveta. Već sam znala pomisliti da imam iznimno zločesto dijete, lošeg stava i sporog kopčanja. Zašto sam morala ponoviti sto puta jedno te isto, a on ni makac. Ponekad je osjetio posljedice svog neposluha, ponekad mi je bilo jednostavnije učinite sve sama, bez opominjanja, no svaki mi je put bilo iznimno teško uspostaviti kontrolu i nad njim i nad sobom. 

I sve je to još nekako klapalo dok nisam rodila treće dijete.

Naravno da sam željela da živimo u urednom domu i htjela sam da moja djeca budu svjesna zašto ja želim da čine ono što sam im rekla da čine, no u nedostatku vremena i borbi s troje djece od kojih je i ovo drugo počelo sve više ignorirati moje naredbe, jednog sam se dana zapitala – moram li ja zapravo kontrolirati baš sve u kući. Je li problem u tome što djeci nisam autoritet ili jednostavno imam problem s kontroliranjem vlastite djece. Em ih nisam mogla kontrolirati, em sam im stalno pokušavala nametati kontrolu i držati pod kontrolom. 

 

Shvatila sam da možda malo previše očekujem od svoje djece te im pritom ne postavljam prioritete što stvarno moraju činiti, a što bi im možda mogla prepustiti. Njima i njihovoj volji.  

Shvatila da sam primjerice u mom životu nema nikoga tko kontrolira mene. Ja ne živim prema striktno napisanim pravilima niti me itko kažnjava ako nešto učinim krivo. Pecne me možda život pa shvatim da sam pogriješila, no zapravo za sve što činim dobijem samo posljedicu, i to uglavnom neku lijepu posljedicu. A moja djeca? Hm. Ona su uglavnom za sve što su učinila dobila od mene naredbu. Tako sam shvatila da moja djeca uz ljubav koju im dajem dobivaju zapravo i mnogo packi jer djeca su djeca i jednostavno često ne čine nešto kako bi to činili mi odrasli. 

 

Tada sam počela preispitivati svoje ponašanje prema njima. Ponašanje koje je bilo sve više vojničko, a ne majčinsko. A djeca ne trebaju generale, trebaju mamu i tatu koji će ih naučiti kako da slijede i otkriju svoj put. 

 

 

Budimo realni. Nitko od nas kada smo bili mali nije bio lud za pospremanjem, niti za iznošenje smeća iz kuće, niti oblačenjem odjeće koje su nam mame pripremile. Ja sam očekivala od svoje djece da ću ih tjeranjem na sve te stvari učiniti boljim, urednijim osobama, a umjesto toga sam dobivala otpor. 

 

Polako sam počela otpuštati svoju kontrolu jer sam shvatila da djeca zapravo trebaju naučiti neke smjernice kroz sve te „moraš ovo“, „moraš ono“. 

 

Zato sam posložila prioritete i svako je dijete za početak dobilo po jedan glavni zadatak. Tako su iz dana u dan počeli živjeti po svom, uz tu jednu glavnu zadaću koju su morali obavljati. Kada su usvojili svoj zadatak, a bio je to za svakog od njih njihov poseban zadatak, odjednom više nisam imala problema s ignoriranjem. Svatko je svoje obavljao bez pogovora, a ja sam za sve ostale stvari naučila reagirati tako da sam ih pustila da provode svoju volju. 

 

 

Pa što ako u školu žele ići u japankama? Pa što ako izmišljaju nadimke za svoju braću? Pa što ako su ponekad jako glasni dok se igraju? 

 

Naučila sam da su neke stvari važne za njihovo odrastanje, a neke nisu, Da će neke naučiti i usvojiti sada, a neke tek kasnije. Da se ne ljutim kad prospu čips onda kada ga sami pokušavaju istresti iz vrećice. 

 

Naučila sam da puno tih malih svakodnevnih stvari jednostavno ne mogu biti pod mojom stalnom kontrolom. 

 

I što je još važnije – naučila sam ih da znaju da sam uvijek na njihovoj strani, a ne više ona babaroga koja se natkrilila iznad njih.