Bolje da pustite djecu da padaju nego da se tako iskaljujete na njima

SVAKODNEVNO boravak u dječjim parkovima s desetcima tako različitih roditelja možete doživjeti doslovno svašta. Ima tu svega. Svaki dan. Od djece koja ne znaju što bi, djeca koja znaju što bi, ali im roditelji ne daju. Od mama koje su toliko blage da ih djeca doslovno preveslavaju pred svima, do tata koji su stroži od generala pa se sustavno kur*e tako da svi u parku vide tko je tamo bog i batina. 
 

I djece svakakve. Neki kmeče, neki vise mamama na nogama, drugi se svađaju s drugom djecom zbog redoslijeda na toboganu, peto dijete zaviruje u torbu tamo neke mame s tamo neke klupe. I na sve su to mame koje provode dosta vremena u dječjim parkovima navikle. Navikla sam i ja, naravno, pa već sedam godina ravnam dupe po parkićkim klupicama. 

Ali ima ta jedna stvar na koju se nikako ne mogu naviknuti. I nije mi to normalno, a ljudi moji, to je toliko postalo često da doslovno nema dana, a da se ne dogodi. 

>>>Dugoročno loše: Zašto helikoptersko roditeljstvo najviše šteti djeci<<<

Djeca padaju i ako roditelji na to još nisu navikli, onda doista ne znam kad će. 

Scena od neki dan. Burna scena od neki dan. Akteri - mama koja pokušava pošto poto zaštiti dijete i dijete koje pokušava živjeti normalno. 

Dijete, muško, od oko tri godine starosti - pojurilo i palo. Ništa neobično, zar ne? I nitko to dijete ne bi ni primijetio da nije uslijedila mamina reakcija: 

"Pi#%$# ti materina. Dolazi vamo. Šta sam ja tebi rekla! Prestani plakati! Koliko puta sam ti rekla da paziš kad trčiš. Nemoj više trčati. Tako ti i treba pi"#" ti materina mala. Vidi kako si prljav! Hoćeš poderat sve što ti kupim! Sram te bilo! Sad sjedni tu i ne mrdaj. Pa pi#$# mu materina koliko puta ti moram reći da paziš. Sad ćeš sjediti tu da naučiš da više ne trčiš!" 

Moram li reći da su baš svi u parku - i mame i tate i sva djeca u sekundi okrenuli glavu i buljili u taj nimalo bezazlen, a opet toliko svakodnevan prizor. 

Mami nije bilo neugodno. Ni malo. Ona se nasmijala svojoj prijateljici-također-mami i nastavila sa svojim razgovorom dok je dijete i dalje ridalo pored nje. Ne od bolova - ma kakvi. Pa jedva da je i pao. Ridao je naravno zbog reakcije svoje mame. Mame koja je htjela postići - što? Zaštiti svoje dijete od pada? Zašto? Mame koja je htjela provesti mirno popodne u parku? S djetetom? Mame koja se ponosila prvim koracima baš tog djeteta da bi mu sada branila da ubrza taj korak jer bi, eto, opet mogao pasti pa bi onda ona ustvari trebala imati dodatan posao - utješiti dijete/oprati trenirku.

I to nažalost stvarno nije izdvojen slučaj. Takve burne reakcije jako su česte i to uglavnom od strane upravo onih roditelja koji imaju tu neodoljivu želju zaštiti svoje dijete od svega, osim od same sebe. 

Jer djeca padaju. Djeca se prljaju. Djeca se upiknu. Djeca posrnu i na ravnom. Ali ta djeca isto tako jednom moraju pasti. Njihova spretnost neće biti veća samo zato što će mame i tate hopsati oko njih i ne dovoditi ih situacije u kojima bi uopće mogli pasti/posrnuti/zapeti/upiknuti se/zaprljati se. 

Uostalom, kako će dijete uopće naučiti biti spretno i sretno, ako će prije svakog koraka morati prvo odvagnuti hoće li ga napraviti ili neće, ili - mislite li da će dijete od tri godine biti pažljivije samo zato što ga je mama već milijun puta na to upozorila. Neće. Nikad pa ni onda. Pa nije to lekcija koju će naučiti napamet i položiti ispit s pet. 

Ali da ga mama možda pusti da padne, da se digne i da ode dalje, možda bi mu time pružila puno veću zaštitu, a sebi malo mirniji popodnevni boravak u parku. Bez živčanih ispada koji je stavljaju u onu kategoriju mama koja je toliko zaštitnički nastrojena  prema svom djetetu da dijete od takve silne zaštite ponekad jako pati. Ridajući na sigurnoj klupici pored nje. 

Naučio je svoju lekciju - ne.