Poznajemo li djecu?
Tekst se nastavlja ispod oglasa
Foto: Shutterstock
SJEĆAM se svojih misli prije rođenja prvog djeteta. U svakodnevnoj rutini susretanja s mnogim ljudima bez bliskih kontakata s djecom gledala sam ih kao male odrasle osobe.
Ocjenjivala sam njihovo ponašanje, etiketirala ih gledajući ih kao izgrađene osobe sa svim vrlinama i manama. A neke nam ljudske osobine i vrline odgovaraju. Neke ne. Nisam shvaćala niti „ležerne“ odrasle osobe koje sjede u parku ili kafiću u pratnji djece. Oni nisu bili dio moga svijeta usmjerenog na karijeru, zabavu, na sebe.
Približavala mi se trideseta godina, neke sam ciljeve ostvarila te sam težila životnoj promjeni. Bio je to trenutak za razumnu odluku želim li dijete, odnosno za planiranje budućnosti. Tako sam se odlučila za dijete.
Pitala sam se tada, naravno, „što ako moje dijete kao osoba ne ispuni moja visoka očekivanja?“ U trudnoći sam razmišljala o djetetu kao potpunoj stranoj osobi, dapače vanzemaljcu kojeg čuvam u trbuhu, koje raste te će se uskoro useliti u naš stan! U našu spavaću sobu! Suprug mi je pričao kako će dijete jednog dana prevažati stvari iz jedne sobe u drugu. Pitala sam: „Zašto?“
Naravno sve mi je navedeno u ovom trenutku smiješno. Nakon rođenja prvog djeteta zaljubila sam se u svoju djevojčicu i sva nevina bića koja nas bezuvjetno vole, ne ocjenjuju nas, vesele se životu, istražuju ga, vide ljepotu, a nas roditelje mijenjaju. Trebaju nas.
Mijenjaju naš život iz temelja u kvalitetniji, bogatiji. Ako im dopustimo. Postati majka bila je potpuna preobrazba. Za moju „dječju groznicu“ nema lijeka. Djeca su čista, utjelovljena ljubav s karakterom i zauvijek ostaju dio nas.
Znate li nešto više o temi ili želite prijaviti grešku u tekstu? Kliknite ovdje.
Ovo je .
Homepage nacije.
Imate važnu priču? Javite se na desk@index.hr ili klikom ovdje. Atraktivne fotografije i videe plaćamo.
Želite raditi na Indexu? Prijavite se ovdje.
Učitavanje komentara