RAZLOZI zbog kojih se oskarovska utrka sve do posljednjeg trenutka smatra neizvjesnom jesu i iskustva iz bliske prošlosti, kada su mnogi favoriti s ceremonije izlazili praznih ruku. Ponekad se stječe dojam da Akademija, a zajedno s njom holivudski i američki medijski establishment, svjesno ili nesvjesno inzistiraju na tim (ne)ugodnim iznenađenjima ne bi ili od oskarovskog spektakla načinili što veću dramu, a zajedno s njome svojim proizvodima donijeli veći publicitet.

To se ove godine možda najbolje vidi u utrci za onaj najprestižniji od svih Oscara -  za najbolji film. Niti jedan od pet filmova se ne može nazvati apsolutnim favoritom, ali ni apsolutnim autsajderom, te se producenti svakog od njih mogu nadati da će u ponedjeljak ujutro imati razloga ići kući pjevajući.

Titulu najvećeg favorita bi u normalnim okolnostima trebao uživati Martin Scorsese, odnosno njegov film "Pokojni". Italoamerički režiser, koji se smatra jednim od najvećih živućih velikana svjetske kinematografije, je prije samog Oscara uspio osvojiti cijeli niz prestižnih nagrada, uključujući Zlatni globus. U neka druga vremena bi to bio siguran znak da će upravo taj film glasači Akademije proglasiti za najbolji.

Međutim, prognozeri su se već u više navrata "opekli" upravo na Scorseseju, kojemu Oscari nikako da padnu u ruku. Posljednji takav slučaj je bio pretprošle godine, kada je njegov razvikani "Avijatičar" poražen od Eastwoodove "Djevojke od milijun dolara". Upravo se Scorsese drži simbolom svih oskarovskih nepravdi, s obzirom da su neka od njegovih ostvarenja koja se drže remek-djelima američkog filma - "Taksist", "Razjareni bik" i "Dobri momci" - ignorirana od strane Akademije u korist daleko inferiornijih i često s pravom zaboravljenih filmova.

Scorseseja, s druge strane, upravo iz tog razloga neki drže i favoritom, te se nadaju da će mnogi Akademijini glasači zaokružiti "Pokojne" kako bi preko njih ispravili višedesetljetne nepravde. Drugi, pak, drže da bi se time načinila još jedna nepravda jer su "Pokojni", iako zanatski ispeglani, daleko od onoga što bi se smatralo vrhuncem Scorsejevog opusa, a javlja se i mišljenje da je Scorsese taj remake hongkongških "Prljavih poslova" snimao s daleko manje energije i kreativnosti nego što je to obično slučaj, odavno obeshrabren Akademijinim zidom o koji su se razbijale njegove "oskarovske" ambicije.

Kao film koji bi anti-Scorsejevskoj frakciji Akademije poslužio kao opravdanje za torpediranje slavnog režisera se najčešće spominjao film koji se sve donedavno smatrao najvećim favoritom - "Babel". Taj omnibus meksičkog filmaša Alejandra Gonzaleza Inarittua bi u mnogo čemu predstavljao Hollywood onakvim kakvim tvornica snova voli vidjeti sebe - kozmopolitski i društveno angažirani, usmjeren prema brisanju razlika među ljudima, a ni par "packi" prema opakim zapadnjacima, njihovim medijskim predrasudama i Bushovom "ratu protiv terorizma" nije škodilo. Tu je, dakako, za svaki slučaj i lik gluhonijeme Japanke, odnosno nominacija Rinko Kikuchi za najbolju sporednu žensku ulogu dobro dođe kada većinu glasačkog tijela Akademije čine glumci, odnosno kada glasačko tijelo ima tradiciju udjeljivati Oscare filmovima s tematikom fizički i mentalno hendikepiranih osoba.

Međutim, u titanski okršaj "Pokojnih" i "Babela" se odnedavno uključio i mali i naizgled neugledni filmčić, da bi ovih dana, ako je vjerovati kladionicama, došao na drugo mjesto, a sve je više onih koji će ga smatrati velikim pobjednikom oskarovske utrke. Riječ je o "Maloj Mis Amerike", simpatičnoj niskobudžetnoj komedijici koja je "rasturala" na festivalima nezavisnog filma, a kojoj mnogi predviđaju uspjeh i kod glasača Akademije.

Kao razlog za to se najviše spominje činjenica da film nema glumačke zvijezde u klasičnom smislu, odnosno da tumači likova disfunkcionalne obitelji funkcioniraju kao ansambl, te time izazivaju malo ljubomore kod glasačkog tijela kojim dominiraju glumci. Još važnije je to što film, usprkos egzotičnih likova, povremeno crne intonacije i sitnih elemenata društvene kritike, promiče tradicionalne obiteljske vrijednosti - što itekako prolazi kroz glasačko tijelo koje je, sudeći po prošlogodišnjem torpediranju "Planine Brokeback", daleko konzervativnije nego što se to čini na prvi pogled.

Druga dva filma se, u usporedbi s tri prethodna, ne smatraju naročito jakim favoritima, ali njihova pobjeda nije isključena, i to prvenstveno iz razloga što ih mnogi glasači - koji "Malu Mis Amerike", "Pokojne" i "Babel" ne vole - mogli koristiti kao alternativu.

Tako bi "Pisma s Iwo Jime" - koja krvavu bitku za pacifički otok pokazuju iz japanske perspektive -mogli profitirati zahvaljujući tome što ih je režirao Clint Eastwood, jedan od najvećih miljenika Akademije, odnosno ostarjeli glumac u kojemu mnogi od njegovih kolega-glasača vide sebe.

"Kraljica" Stephena Frearsa bi, pak, mogla očekivati podršku zbog toga što bi njome dio glasača dodatno nagradio Helen Mirren, favoritkinju za Oscara u kategoriji najbolje glumice.

Kada se producenti jednog od tih pet naslova okite zlatnim kipićem, postavit će se pitanje da li je taj naslov uistinu najbolje što je Hollywood napravio u 2006. godini. Međutim, barem dok traje četverosatna drama i  holivudski spektakl , za odgovor koji sugeriraju desetine opravdano zaboravljenih oskarovskih slavodobitnika će biti još uvijek prerano.

Dragan Antulov
Foto: AFP