Stop, in the name of love
SJEĆATE li se svojih pubertetskih dana, zbunjenosti, prišteva, mladenačkog nemira i srama kada ste se na istom mjestu pojavili sa roditeljima koji nisu znali da sve što trebaju činiti jest stajati, šutjeti ili se što prije maknuti? Roditelji su uvijek izabrali neku stupidnu i prastaru temu koja je u vama budila nemir jer ni jedan tinejdžer ne želi da njegovo društvo sluša priče o tome kako je kao dijete volio žderati zemlju, nije znao reći "r“ sve do trećeg razreda, nije mogao zaspati bez plišanog slona ili cijeli niz nimalo ugodnih priča koje roditelji smatraju tako simpatičnim. Naravno, iz današnje perspektive sve se to čini smiješnim, a samo je pitanje vremena kada ćete vlastitog srednjoškolca sramotiti pričama o djetinjstvu ili još gore, pokušajima da ispadnete "kul roditeljem koji razumije“.
No, zašto sve ovo pišem?
Mirela Rupić medije je ponovno počela "zlostavljati“ svojom životnom dramom, a najnovija epizoda donosi nam detalje mnogobrojnih SMS-ova koje je primila od ljutite supruge Gorana Višnjića. Zahvaljujući njenoj želji da u medije iznese sve beznačajne detalje koje ljudi jednostavno ne trebaju znati, doznali smo da joj je višnjićeva žena poslala niz prijetećih poruka u kojem je njeno dijete nazivala "kopiletom“. Do određenih sam granica razumio kada je preko medija zatražila da Višnjić dijete prizna, ali ovo sada je ništa više od nakaradnog poteza pažnje gladne žene koja će učiniti sve da novine piskaraju o njenom osobnom životu što je, u najmanju ruku, nepromišljena pizdarija osobe koja nije svjesna koliko će na ovaj način stigmatizirati vlastito dijete koje, ni krivo ni dužno, postaje metom medija koji se ne opterećuju dubljim promišljanjem posljedica senzacionalističkog izvještavanja.
Zašto ovo uopće pišem?
Zamislite da imate roditelje koji neugodne detalje iz vaših života iznose pred svim znatiželjnicima, zlonamjernicima i blogerima koji se bave društvenim nebitnostima. Zamislite samo koliko bi takvo što bilo neugodno. Priče o žderanju zemlje, plišanim lutkama i modernim roditeljima čine se kao simpatična anegdota u usporedbi sa svim boleštinama koje se odigravaju iza zatvorenih vrata nečijeg doma. Vaš bi život postao beskonačna epizoda "Jerrya Springera", dobro poznatog showa u kojem "bijelo smeće" iz epizode u epizodu opetovano dokazuje da snošaj brata i sestre ne može rezultirati nečim dobrim. Iznimno je pozitivno samo to što njihovo zajedničko dijete nije dovoljno staro da osjeti onaj pubertetski sram koji vam samo ludi roditelji mogu priuštiti. Kada bi kojim slučajem dijete bilo vječito ljutita ili nesigurna šesnaestogodišnjakinja osjetljiva na mišljenje okoline, stvari bi bile drugačije.
Nadajmo se samo da ova priča nema dovoljno dug rok trajanja (doduše, već je i sada riječ o besmislenoj i razvučenoj sapunici) da se rasteže do vremena kada njihovo dijete krene u srednju školu jer uz sva sranja kroz koja prolazite u pubertetu, posljednje što vam treba je medijskog eksponiranja gladna majka koja će svima ispričati priču o vašem slavnom ocu koji vas je zanijekao, njegovoj ženi koja vas je nazvala kopiletom i javnost koja će vam prilaziti sa sažaljenjem u očima jer znaju vašu obiteljsku priču. I to samo zato što netko nije mogao začepiti i prestati s eksponiranjem nakon ključnog momenta u kojem je dobio ono što je tražio ili ono što mu zakonski pripada.
Priča o prijetećim porukama nije nešto zbog čega bi se trebalo pojavljivati u medijima bez obzira koliko to zabavno bilo ljubiteljima trač rubrika. Od njih ne možete dobiti ništa drugo osim osude ili sumnjive podrške izazvane vlastitom bolesnom znatiželjom koja se protekom vremena pretvara u osudu jer nakon što znatiželja okopni, njeno mjesto zauzima potreba da se pametuje i osuđuje vaše ponašanje.
Zato ovo i pišem.
