Vjerojatno ste se i sami susreli s osobom koja je potpuno uvjerena u vlastitu inteligenciju. No ako obratite malo više pozornosti, lako je uočiti sitne, ali znakovite detalje u ponašanju koji otkrivaju da njihove intelektualne sposobnosti možda i nisu na razini na kojoj ih predstavljaju. Te navike nisu uvijek očite na prvi pogled, no jednom kad naučite prepoznavati obrasce, postaju sve uočljivije.
U psihologiji je taj fenomen poznat kao Dunning-Krugerov efekt, koji opisuje ljude koji nisu sposobni realno procijeniti vlastita ograničenja.
Jasan pokazatelj da netko precjenjuje svoju inteligenciju jest kada stalno miješa mišljenje i činjenice. Svoja osobna uvjerenja i pretpostavke iznose kao da su nepobitne činjenice, obično bez ikakvih dokaza koji bi ih potkrijepili. Samouvjeren nastup smatraju dokazom da su u pravu i ne osjećaju potrebu provjeriti istinitost svojih tvrdnji.
Čak i kad im se predoče točne informacije, reagiraju omalovažavanjem ili pokušavaju skrenuti razgovor na drugu temu. U njihovom je svijetu važnije ispasti u pravu nego iznositi točne informacije. Uvjereni su da, ako oni u nešto vjeruju, to jednostavno mora biti istina i ništa ih ne može razuvjeriti.
Istinski inteligentne osobe odlikuje znatiželja i stalna želja za učenjem. Postavljaju pitanja, istražuju nepoznate ideje i pokazuju zanimanje za različite poglede na svijet. S druge strane, kada je nekome stalo samo do toga da ga drugi vide kao pametnog, obično prestane stvarno učiti i razvijati se. Ostaje zatvoren u svom balonu poznatih informacija i pretpostavki te ne osjeća potrebu da istražuje dublje ili preispituje vlastite stavove. To se jasno očituje u svakodnevnoj komunikaciji.
Razgovori s takvim ljudima često se vrte u krug jer im cilj nije naučiti nešto novo, nego samo potvrditi ono što misle da već znaju. Zbog toga se teško mogu smisleno uključiti u razgovor.
Ova je navika izrazito primjetna, čak i ako ih jedva poznajete. Osoba koja misli da je inteligentnija nego što jest često pokušava dominirati razgovorom, bez obzira na temu. Upadaju u riječ, dovršavaju tuđe rečenice i usmjeravaju svaku raspravu na sebe. Smatraju da će, ako najviše govore, ostaviti dojam autoriteta i kontrole, čak i ako je ono što govore besmisleno. Ujedno su i vrlo loši slušači.
Njihovi odgovori mogu djelovati nepovezano s temom, a ponekad reagiraju i na nešto što nije ni rečeno. Ne radi se nužno o tome da ne paze, nego su vjerojatno usredotočeni isključivo na vlastite misli i na ono što sljedeće planiraju reći.
Kada ljudi koji sebe smatraju superiornima vide nekoga tko prvi put isprobava nešto novo, skloni su reagirati podsmijehom i nelagodom. Tuđi pokušaji i nesigurnost očito ih žuljaju pa to onda prebacuju na one koje doživljavaju kao lake mete. Umjesto da cijene trud i hrabrost potrebne za isprobavanje nečeg novog, instinktivno to omalovažavaju ili odbacuju kao nebitno.
To se može promatrati i kao produžetak njihova vlastitog nedostatka znatiželje. Na eksperimentiranje gledaju kao na nešto smiješno i izbjegavaju svaku situaciju u kojoj bi mogli ispasti neiskusni ili manje upućeni, čak i ako je riječ o procesu učenja.
Ovakvo ponašanje obično pokazuje da je nekome više stalo do zaštite vlastitog ega i ugleda nego do razumijevanja sugovornika i rješavanja nesuglasica. Svaku kritiku doživljavaju kao osobni napad i jedino im je važno da ispadnu pobjednici u raspravi. Ton im postaje oštar, postaju glasni i govore impulzivno, ne mareći previše za točnost svojih izjava. Kada se tako uzrujaju, emocije ih potpuno preuzmu i počnu razmišljati iracionalno. Budući da brzo popuštaju pod pritiskom, teško kontroliraju emocije dovoljno dugo da bi drugoj strani dopustili da dođe do riječi.