ČESTO se govori o najvišim neboderima na svijetu, ali tijekom prošlosti su mnogi došli na drugačiju ideju: umjesto u visinu graditi u dužinu. Tako su nastale nekoliko stotina metara (ili kilometar) dugačke betonske grdosije, koje je uistinu impresivno vidjeti iz bilo kojeg kuta.
Dvadeseto stoljeće vjerojatno je zlatno doba dugačkih građevinskih gromada, a građene su iz najrazličitijih motiva i namjena - najčešće su to bili stambeni kompleksi. Ipak, goleme zgrade mogu se naći u najrazličitijim stilovima i razdobljima. Ovo su neke od njih, sa zanimljivim pričama iza sebe.
Prora
Najduži građevinski kompleks u Europi jedna je od iznimaka, jer nije napravljen kako bi ljudi u njemu stanovali. Proru, gigantski hotel na otoku Rügen, na sjeveroistoku Njemačke, izgradili su nacisti kao ljetovalište za radnike. U sklopu programa Snaga kroz radost, ideja je bila pružiti radničkoj klasi mjesto na koje će moći odlaziti po prihvatljivim cijenama - zapravo se radilo na preteči današnjeg masovnog turizma.
Hitler je, u svom glupavom i megalomanskom stilu, želio stvari odvesti puno dalje: tražio je da se izgradi najveće i najsjajnije odmaralište na svijetu.
Po istom je principu Hitler započeo i Drugi svjetski rat, što je pokvarilo ljetovanje nacistima željnima sunca i mora. Kompleks je prvo bombardiran, nakon rata su ga Sovjeti pretvorili u vojnu bazu, a od početka devedesetih je stajao prazan. Tek 2011. Prora je dočekala svoju izvornu namjenu, kad su u dijelovima zgrada otvoreni hosteli.
Bolnica svetog Kevina
Otvorena 1899. u Corku u Irskoj, zloglasna umobolnica zatvorena je 2002. i ostavljena da propadne. Impozantna zgrada duga 1600 metara među lokalnim stanovništvom i dalje izaziva jezu.
Uvjeti su u njoj bili neljudski, a često se u poluzatvorski kompleks zatvaralo nesretne i nedužne ljude. Zapisi iz tridesetih godina prošlog stoljeća pokazuju kako nije bilo sapuna, ručnika ni zavjesa na razbijenim prozorima - oni se nisu ni popravljali, nego zakucavali pločama od iverice. Već tadašnje stanje inspekcije su proglasile sramotnim.
Na pragu novog stoljeća, točnije 1998., u bolnici je još uvijek bilo 106 pacijenata. Iako je takva praksa već tada djelovala kao mračni relikt prošlosti, više od polovice njih još uvijek se liječilo elektrošokovima.
Nakon požara 2017. odlučeno je da će se bolnica najvjerojatnije srušiti i na njenom mjestu biti izgrađen stambeni kompleks.
Corviale
S točno jednim kilometrom duljine, Corviale je najduža zgrada izgrađena bez prekida u konstrukciji, kao i najduža s dvije paralelne konstrukcije koje idu cijelom duljinom. Kao i brojni slični projekti, bila je pokušaj utopije koji je završio u distopiji.
Corviale, u narodu zvan i Serpentone (zmijurina), počeo se graditi na jugozapadnoj periferiji Rima 1975. godine. Ideja je bila popularna tih godina - napraviti na periferiji mali samoodrživi grad u gradu sa svim dućanima i uslugama koje će lokalcima trebati.
Međutim, radovi su stali 1982. jer je firma koja je izvodila radove propala. Još gora stvar se desila iste godine, kad je glavni arhitekt i koordinator projekta Mario Fiorentino umro od infarkta.
Ubrzo nakon toga ljudi su se počeli ilegalno useljavati - oni koji su već platili svoje stanove, ali i oni koji su jednostavno vidjeli priliku za besplatan smještaj. Osamdesetih i devedesetih godina Corviale se pretvorio u pakao droge, nasilja i kaosa, a Rimljanima ostao usječen u pamćenje kao simbol urbane propasti.
Ipak, početkom dvijetisućitih počele su razne akcije nevladinih organizacija, a nekoliko godina kasnije i službenih institucija. Teško da će Corviale ikada postati poželjno mjesto za život, ali čini se da postaje barem podnošljivije.
Blok 21
U susjedstvu se nalazi jedna od najdužih zgrada u Europi - ali u potpuno drugoj formi nego Corviale. Beogradski Meander izgrađen je u cik-cak formi i s njom u manje prostora doseže još uvijek impresivna 972 metra.
Zgrada je izgrađena 1963. godine u novobeogradskom Bloku 21, a djelo je ekipe legendarnih arhitekata, takozvanih Beogradskih pet, koje su činili Mihailo Čanak, Leonid Lenarčič, Miša Mitić, Ivan Petrović i Ivan Simović.
Ovdje je nešto uspješnije izvedena ideja o samodostatnosti, slično kao u Novom Zagrebu. Pristup je bio strog i brutalistički u skladu s vremenom - Čanak se žalio da je na svaki pokušaj da zgrade učini posebnima od investitora dobio gunđanje i odbijenice. Ipak, upravo taj minimalistički pristup je tadašnju gradnju učinio posebnom.
Mamutica
Najveća zgrada u Hrvatskoj možda po suhim dimenzijama ne može konkurirati ostalima s popisa, ali svatko tko je prošao pored nje morat će se složiti da izgleda impozantno.
Sa svojih 19 katova, 60 metara visine, 240 metara duljine i pet tisuća stanovnika izuzetno je glomazno zdanje - vjerojatno jedino koje kod prolaznika može izazvati nešto nalik strahopoštovanju. Uz, eventualno, Super Andriju u Sigetu.
Mamutica nema spektakularnu priču iza sebe, ali vrijedi napomenuti da je izgrađena u samo tri godine po projektu Đure Mirkovića i Nevenke Postružnik - moglo bi se reći da je arhitektu Mirkoviću Mamutica bila životno djelo.
Zanimljiva je i anegdota da je Mirković želio nazvati zgradu Tratinčica - s blagom ironijom ili bez nje. Kako bilo, nadimak nikad nije zaživio, nego su ljudi vrlo brzo odabrali prikladniji.