Izašla je nova himna hrvatske nogometne reprezentacije. Kao prvo, ODUŠEVLJEN SAM OVOM PJESMOM!!!!!!
Ne zbog same pjesme jer se radi o AI generiranom spoju svega najgoreg iz hrvatskog tekstopiščanog repertoara plitkih i stoput ponovljenih fraza i ogavno prozirnog simfonijskog popić hard rokića tipičnog i za Orlića i za Općasnost.
Ne događa se tu previše toga
Imamo ovu naivnu i nimalo pamtljivu melodiju na retro synthu. Kako nekome padne na pamet da ovo vodi cijelu pjesmu? Imamo Orlića i Galića čiji je izvanzemaljski testosteron procurio na zvučnike. Hrpu power akorada i najbazičnije dinamičke forice koje impresioniraju samo djecu iz osnovne škole koja idu na prvu probu s bendom starijeg brata. Lejm klavijature na refrenu umjetno pokušavaju dići emociju, ali je pjesma sadržajno toliko pusta da se slušatelj ne može fokusirati ni na što osim na pilanje ravnih akorada koje traje ravno pet minuta. PET. MINUTA. Ozbiljno?
Nedostaju mi tekstovi Zaprešić Boysa
Dug put, trnje, suze, teške rane, slavni dani, pobjede, sjajne medalje, ne odustaju narod i zemlja, vijore zastave, molitve, Hrvatska, domovini vjerni sinovi i tako dalje.
Budimo realni: ovo je pjesma koju je Thompson prije 10 godina odbio. Ovakva količina pravedničke patnje i katoličkog sentimenta ne postoji na stadionu. Stadion je mjesto za navijanje ako si normalan, molitve ako misliš da su tri božanske osobe investirane u rezultat nogometne utakmice i pičkaranje s drugim navijačima ako si zaboravio kaznit ženu što ti je premalo podgrijala ručak taj dan.
Tiho je komprimirao toliko paćeničkog sentimenta, da bi čovjek pomislio da su hrvatski nogometaši prolazili neke Bruce Lee/Rocky/Goku/Damir Habijan režime treninga i da igraju za spas planeta od mrskog Sotone.
Ljudi, ovo je pjesma o nogometu. Izuzetno dobro plaćeni igrači šutaju loptu sat i pol. Ne kažem da je to dosadno i beznačajno (s dovoljne distance sve je beznačajno), ali ovo definitivno nije mjesto za ovakve stvari.
Ne mogu vjerovati da ću ovo reći, ali …Vratite nam Zaprešić Boyse. Njihove infantilne gluposti od tekstova bavile su se puno prizemnijim i pozitivnijim emocijama, ali mi je žao što sam morao poslušati ovu glazbenu međugorsku duhovnu obnovu da počnem cijeniti benignost stihova: "kad odrasteš na ovoj cesti / naučiš voljeti svoj život na njoj / prvoj se lopti daš lako smesti / na kojoj piše jedinoj ljubavi mojoj / oči sretne vide samo tvoje boje / i bude onaj osjećaj u meni / da zauvijek te volim, moja želja to je / ja pjevam glasno, a ti samo kreni."
Zašto onda OBOŽAVAM ovu pjesmu?
Gledajte, vrijednost pjesme nije isključivo u njenoj očiglednoj kvaliteti. Da je tako, Madonna bi bila simpatična pop zvijezda, Queen bi se ipak malo previše preseravali na onoj Bohemian rhapsody, a Thompson, Goran Karan i Tony Cetinski bili bi tu negdje.
Šalim se, naravno, E moj narode je remek-djelo na kojem se Thompson karijerno jasno odvojio od manje-više svega u Hrvatskoj. Ali jedan od glavnih razloga što je E moj narode toliko dobar jest sociološki kontekst. To je poslijeratni album naslonjen na braniteljsku perspektivu. Kako sad može živjeti netko tko je prije nekoliko godina pucao i imao paranoidni napadaj kad bi čuo puknutu grančicu? Kako se prilagoditi normalnim uvjetima života? Kako objasniti civilima kroz što si prošao? Kako se nositi s tim što ljude generalno nije baš ni briga?
Upravo zbog toga je taj album značajan (na stranu što je skladateljski i stilski izuzetan!) - vrijedan je povijesni dokument tadašnjeg stanja Hrvatske.
Ima li ova pjesma jednaku vrijednost kao E moj narode?
Ma kakvi. Ovo smeće ne bi nikad došlo ni u razmatranje za taj album. Skladateljski užas glazbeno pokojnog, a nekad velikog Tihe Orlića i ova količina stilskih i tekstualnih naslanjanja na kasnije albume MP Thompsona uz usiljenu izvedbu imaju samo jednu svrhu.
A ta svrha je obilježavanje novog statusa quo Republike Hrvatske.
Zašto Dalić piše nalivperom po nekakvom svitku koji mu je posudio Frodo? Zato što je ovo zemlja koja je tradiciju zamijenila s konstantnim vraćanjem u prošlost. Zemlja koja nije u stanju stvoriti nove vrijednosti pa vječno žali za onim danima u kojima je njenim ljudima bilo najteže. Zašto nogometaši u slowmotionu trče s medaljama po ljepotama Hrvatske? Zato što je ovo turistička zemlja čiji je jedan od izvoznih proizvoda upravo kvaliteta nekoliko nogometaša koji su znali dogurati do impresivnih rezultata usprkos veličini države.
Zašto ova dvojica natežu bicepse po pozornici nalik na Bilo jednom u Hrvatskoj turneju dok oko njih bljuje vatra jer je netko jako kreativan odlučio povezati lajtmotiv Vatrenih sa spotom? Zato što je masovna histerija naš nacionalni ponos, a ona se najbolje izražava kroz referentni ratnički naboj usmjeren ni prema kome posebno, ali prema svakome pomalo. Zato što je usiljena muževnost odlika pravog Hrvata. Zato što je prije mjesec dana na nacionalnoj razini odobreno da se vraćamo unazad, odobravamo organizacije koje se profesionalno bave otuđivanjem javnog novca i karijernom prilagodbom stavova u skladu s tekućim strujama.
Nije nimalo čudno da prelazimo na igre sad kad smo prepustili kruh, niti je imalo čudno što sve to izgleda kao da je naručeno od HDZ-a i Duple Penetracije.
Ovo je savršena slika i prilika zemlje u kojoj živimo. Šteta što je ujedno i simbol svih hrvatskih navijača koji će ovo prvenstvo pratiti iz Irske.
I šteta što je pjesma smeće, ali ništa drugo ne bi imalo smisla.
*Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije Index.hr portala.