Moj predsjednik je fensi
Foto: Goran Mehkek/Cropix
KADA se "modni znalci" (što god to značilo) počnu baviti političarima i njihovim modnim izborom, iritacija je najčešće prva reakcija jer, neovisno o tome pridaju li čitatelji modi značaj ili ne, zdrav vam razum nalaže da predsjednik u sivom i bezličnom odijelu na vas ostavlja jednak dojam kao i onaj koji na sebi nosi krpice koje su posljednji krik mode. Pokazalo se da nije bitno ni kakav im je glas, pa uzalud vam trud, kirurzi. Na žalost, pokazalo se da nije bitno ni na kakvom je netko glasu, pa se čini prilično uzaludnim polagati nade u važnost odijela i njegova utjecaja na birače ako nas ni sumnjiv dosje ne može natjerati na propitivanje nečijeg karaktera.
Ono što političar govori, drugi je par (dizajnerskih) rukavica i na to naglasak stavlja svatko tko koristi barem desetinu mozga. Tobožnje političke poruke koje čelnici šalju izborom odjevnih predmeta, s vremenom su postale tema raznoraznih napisa, kako u svijetu, tako i na Balkanu, gdje je također postalo važno "dobro se nositi" iako još uvijek uživamo ugled zemalja koje zbližavaju pljeskavice, rakija i netolerancija. Drugim riječima, svijet nas doživljava kao malo naprednije pleme koje štuje lokalnu inačicu "fast fooda", što je očito i jedno od naših najvećih dostignuća.
Svako malo nailazite na mudrolije tipa "odijelo čini čovjeka" i s vremenom smo naučili prihvaćati takve izjave bez nekih posebnih reakcija, a bilo bi sasvim prikladno u takvim situacijama nekom odbrusiti "ajde ne pričaj gluposti". Donositi sud o nečijem karakteru i to temeljiti na odjeći podjednako je plitko kao i poruka koju iz nečijeg oblačenja možete izvući. Ako je netko u dronjcima, zdrav vam razum nalaže da je njegovo financijsko stanje nešto slabije, a to je na kraju podjednako pronicljivo kao i zaključiti da je mokar čovjek bio u doticaju s vodom. No, plitko je i društvo, pa ne iznenađuje previše to što postoje skupine koje se bave ovom iznimno značajnom problematikom.
Kao najveći Josipovićev problem navedena je njegova navika da se oblači kao dosadni profesor. Ne daj bože da čovjek koji će nas predstavljati i zastupati u zemlji i inozemstvu, evocira stravičnu sliku čovjeka koji je vrijeme provodio čitajući knjige, predajući na fakultetu ili je, pljuc, pljuc, pljuc, stekao doktorat napornim radom i upornošću. Odvratno, nedopustivo i jezivo. Pa to bi nas moglo unazaditi stotinu godina, jer ako normalan svijet ne voli nešto, onda su to definitivno znanje, profesori i diplome.
Zamislite samo reakciju cool škvadre koja na nekom skupu europskih lidera dočekuje ovog našeg štrebera. Na zidiću naslonjeni Tarja Halonen, Giorgio Napolitano, Horst Kohler i Heinz Fischer buntovno puše cigare, prepričavaju jučerašnju epizodu serije "Glee", tračaju Nicolasa Sarkozyja i njegovu puno mlađu suprugu, slušaju Ke$hu i istodobno twitaju na svojim novim iPhoneima, obučeni fensi kao da su maloprije sišli s modno-političkih pista. Odjednom bane Ivo Josipović u svom ful dosadnom odijelu, kao da je ispao iz vremenskog procijepa. Kravata uopće ne ide uz košulju, frizura totalni "antifriz", sako na dvostruko kopčanje, nema skupocjeni sat, okviri naočala takvi da u njima u dućan ne bi otišao, cipele, ono, najgore šimike, a o remenu da i ne govorimo. Podsmijeh i podrugljivo došaptavanje sigurno bi ga izbacili iz takta, jer predsjednici su cool ekipa, a ako ne visiš s popularnim klincima, kao da ne postojiš. Ivo, wake up, you're so last century! Idemo li naprijed ili natrag?
S druge strane, kada bi se malo dotjerao i poslušao što mu Modni mačak ima reći, stvari bi sigurno bile tip-top i bio bi princeza bala. I naravno da nije prihvatljivo da čovjek na njegovom položaju uokolo hoda u kožnatom prsluku, s kravatom na golom tijelu, lovačkim šeširom sa zataknutim perom, gumenim čizmama i neobrijan, ali zaista se teško prisjetiti trenutka kada je posljednji put naglašena boja kravate imala bilo kakav utjecaj… Na bilo što.
Isto tako, zamislite samo da su izbori završili drukčije i da smo van poslali Milana Bandića, dotjeranog, upicanjenog i lijepog poput slike. Šepurio bi se ko pravi macan, šetao hodnicima i svi bi se pitalitko je taj seksi momak. Uopće ne bi djelovao kao dosadni profesor. Štoviše, djelovao bi kao netko tko voli zbrisati s nastave i prijepodneva provoditi u kafićima, u ugodnom ćaskanju s ekipom ili bezbrižnom klizanju. A usto je sklon nepodopštinama, kao pravi razredni bad boy. On samo "dela", a sigurno bi "podelao" i na svom imidžu, jer imidž je presudan.
Pogotovo kada svoje predsjednike šaljemo na modnu reviju.
