ČITATELJICA New York Timesa poslala je Kwameu Appiahu, kolumnistu koji se bavi etičkim pitanjima, pitanje o tome kako zatražiti bivšeg partnera da obriše fotografije koje mu je poslala i ne širi ih dalje.
Možete li tražiti bivšeg da obriše slike?
Nedavno sam prekinula vezu s nekim s kim sam se viđala nekoliko mjeseci - nije to bila duga veza, ali bila je vrlo intenzivna. U našem raskidu shvatila sam da ima puno toga o njemu što nisam znala i da mu više ne vjerujem kao nekad.
Postoji li etički način da od njega tražim da izbriše golišave fotografije koje možda ima na svom mobitelu? Dijelom smatram da ih on ima pravo zadržati ako ih je dobio, ali više se ne osjećam ugodno kad ih on čuva. Imate li prijedlog kako to riješiti bez rizika od osvete? H. Y.
Njegovo pravo je da ih zadrži? Da i ne. Kada je od vas dobio fotografije, dali ste mu neka vlasnička prava na njima, a ne sva. Konkretno, niste mu dali dopuštenje da ih podijeli s bilo kim drugim. Zadržali ste razumno očekivanje privatnosti.
Može se reći da ste "podijelili" fotografije s njim i taj je glagol sasvim prikladan, jer kada ste pritisnuli "pošalji", niste se u potpunosti odrekli svog vlasništva.
Možete ga, naravno, zamoliti da izbriše ove slike i podsjetiti ga da nema vaš pristanak da ih podijeli. Pristojna osoba bi pristala na taj zahtjev i ne bi trebala taj podsjetnik. Ali on može smatrati da ima pravo na te uspomene. Čak i da je obećao da će ih izbrisati, ne možete znati je li to doista učinio. Morali biste vjerovati nekome koga više ne smatrate pouzdanim.
Spominjete odmazdu. Mislite li da bi zahtjev da ih izbriše učinio vjerojatnijim da će ih distribuirati - možda nekoj odabranoj osobi, možda šire? Većina američkih saveznih država kriminalizira širenje golih ili seksualnih fotografija bez pristanka, što je podložno različitim uvjetima.
Ali vaš je cilj ponajprije izbjeći kršenje toga. Vi ćete najbolje procijeniti kako postupati prema svom bivšem; samo ću primijetiti da traženje od ljudi da učine nešto što nisu dužni ne mora biti antagoniziranje. Ljubazno mu dajte do znanja da vam je žao što ste s njim podijelili ove slike, da se nadate da će ih izbrisati i da vjerujete da će nastaviti poštivati vašu privatnost.
Očev vibrator u kuhinji
Jednog sam jutra otišao do očeve kuće da obavim neke poslove dok se čiste podovi u mom domu. Rekao sam ocu dan prije da ću doći ujutro, a zatim opet poslao poruku nekoliko minuta prije nego što sam krenuo. Imam ključ od njegovog stana, pa sam ušao. Brzo sam shvatio da moj otac nije spreman za moj dolazak i da je pod tušem. Glasno sam pozdravio i krenuo u kuhinju. Tamo se punio vibrator jarkih boja. Bio sam jako iznenađen kad sam to vidio, pogotovo jer je njegova partnerica, s kojom je u vezi već šest godina, bila izvan grada i nije se vratila do sljedeće večeri. Doviknuo sam tati da idem malo prošetati, a kad sam se vratio, vibratora više nije bilo. Znam da postoji niz mogućih objašnjenja, uključujući i to da se pripremao za povratak svoje partnerice. Međutim, moj otac je bio nevjeran u prošlosti i žalosti me pomisao da možda laže svojoj sadašnjoj partnerici. Iskreno, ne želim raspravljati o onome što sam vidio sa svojim ocem, ali imam li obavezu obavijestiti njegovu djevojku o svojim sumnjama? Anonimno
Prvo, vidjeli ste ono što ste vidjeli zato što vam je otac povjerio ključ od svoje kuće. Iako ste mu poslali poruke, nije jasno je li ih on pročitao. Dakle, govorimo o onome što ste vidjeli nenajavljenim ulaskom u nečiji dom. Drugo, odnos njegove djevojke prema vama dolazi od njega, da tako kažem; vaše su obveze prema njoj manje od vaših obveza prema njemu. Treće, nemate relevantno saznanje koje možete prenijeti, samo nagađanja.
Kao što i sami primjećujete, postoji niz mogućih objašnjenja. Jasno, ako je on bio nevjeran, a ona to nije saznala, bilo bi bolje da sazna. Ali to je pogreška koju on treba ispraviti, a ne vi. Rekao bih da se prema svom ocu trebate ponašati tako da se držite vlastitog savjeta o ovom kršenju njegove privatnosti. I izbacite to iz svoje glave.
Jesu li prijatelji s Facebooka prijatelji u stvarnom životu?
Moj prijatelj s Facebooka, koji radi na fakultetu u sklopu mog sveučilišta, ali kojeg nikad nisam upoznao, bio je ključan mom povezivanju s izdavačem rukopisa na kojem radim dugi niz godina. Na moje zadovoljstvo, knjiga je prihvaćena za objavljivanje! Jako sam zahvalan ovom Facebook prijatelju i razmišljao sam da njega i obitelj počastim lijepim ručkom.
Moja supruga je rekla: "Apsolutno ne! S ovom osobom nisi pravi prijatelj. Neukusno je tražiti kontakt, mislit će da si nekakav perverznjak!" Bez obzira na to je li moja partnerica u pravu, je li neprikladno nuditi ručak "prijatelju" kojeg nikad nisam upoznao? Godinama smo komentirali međusobne objave na Facebooku i mislim da smo jedan drugome zanimljivi.
Ne bih imao ništa protiv da zapravo budemo prijatelji. Mislite li da se odgovor na ovo pitanje razlikuje ovisno o našem spolu i/ili seksualnom identitetu? Anonimno
Smatram da je tumačenje vaše supruge iznenađujuće. Ona očito misli da će se ovaj ručak zasigurno tumačiti kao romantična uvertira (što bi spol i seksualni identitet učinilo relevantnim). Međutim, s obzirom na interakcije koje opisujete, kolegijalni ručak čini se vrlo prirodnim prijedlogom. Postoje mnoge vrste naklonosti; eros i privlačnost mogu slijediti različite staze. Biti brižan i vjeran supružnik ne znači da se morate lišiti novih prijateljstava.
Idem u mirovinu, što s klijentima koji dolaze?
U sadašnjoj kompaniji radim 21 godinu. Uvijek su se prema meni odnosili korektno. Uživao sam u svom radnom mjestu i namjeravam predati obavijest o svom umirovljenju 1. ožujka.
Čuo sam da će početkom ove godine doći do promjene odgovornosti. Ove odgovornosti zahtijevaju interakciju s našim vanjskim klijentima. To bi moglo značiti da ću dobiti nove vanjske klijente, s kojima trebam uspostaviti povjerenje i stabilan poslovni odnos.
Pitanje glasi: znajući da ću otići samo nekoliko mjeseci nakon što preuzmem odgovornost za nove klijente, imam li obvezu obavijestiti svoje poslodavce ranije kako u kratkom vremenu ne bi morali ponovno preusmjeriti moje nove klijente? Anonimno
Ne želite stvarati neugodnosti tvrtki u kojoj ste uživali raditi. To dobro govori o vama, ali ne vidim zašto biste sebi morali stvarati neugodnosti zbog toga. Zašto jednostavno ne možete reći svojim šefovima što planirate učiniti, kako bi oni to mogli uzeti u obzir dok preraspoređuju radne zadatke i odnose s klijentima? Vaši šefovi su se prema vama ponašali korektno; zašto ne biste i vi bili korektni na odlasku?
Covid-stipendija
Ja sam apsolvent na velikom javnom sveučilištu i jedan od rijetkih studenata koji ima sreću da ga financira njegov odjel. Nedavno sam saznao da su se drugi studenti (koji imaju i koji nemaju financijsku potporu) na odjelu prijavili za covid-potporu.
Nisam u teškoj financijskoj situaciji i ne uzdržavam nikoga u svojoj obitelji, ali stipendije nisu visoke, a troškovi života u blizini mog sveučilišta su visoki. Čini se da mnoge nekretninske tvrtke pretpostavljaju da studente u potpunosti uzdržavaju roditelji, pa stoga na stanarinu otpada vrlo visok dio mojih prihoda.
Ne bih rekao da sam doživio nešto što mi je promijenilo život kada se pojavio covid, ali kao i mnogi drugi studenti, smatrao sam da sam u online nastavi bio pod većim stresom, tužniji i izoliraniji, te sam kao rezultat toga početkom pandemije osjetio značajno narušavanje svog mentalnog zdravlja. Ako je ovaj novac već dodijeljen mojoj školi, je li pogrešno prijaviti se za covid-stipendiju? Anonimno
Filozofi često koriste izraz "institucionalna pustinja" kad govore o onome što netko zaslužuje prema pravilima neke organizacije ili vladajućeg entiteta. O tome se radi i ovdje. Ako su pravila razumna, nema razloga da ih ne slijedite. Niste naveli kako je program pomoći strukturiran ni koji su mu kriteriji. Ali zašto se ne prijaviti?
Ako istinito odgovorite na sva pitanja i smatrate da ispunjavate uvjete, imate pravo na beneficiju.