Foto: 123rf.com
Samo dan kasnije objavili smo jednako groznu priču o psu kojeg je prodavač kupcu poslao zavezanog za palubu trajekta, na kojoj je jadan pas proveo 24sata!
Problema je mnogo i nisu od jučer
Budući da uzgajivače i štancere gotovo nitko ne kontrolira muljaže na tržištu pasa u Hrvatskoj postale su svakodnevica.
Odličan povod da o tržištu pasa i aktualnim kinološkim problemima porazgovaramo s Marinkom Alićem jedinim hrvatskim sudskim vještakom za kinologiju, koji je i sam već 30-ak godina kinolog.
A problema je mnogo i nisu od jučer! Kako bi neupućeni shvatili kako je do trenutnog kaosa došlo naš sugovornik vraća nas petnaestak godina unatrag.
Konkretno, sve je krenulo početkom 2000-ih kada su uzgajivači pasa s rodovnicama pokrenuli kampanju protiv švercera, a zatim i osoba koji su se bavili uzgojem pasa bez rodovnica, poznatijih kao "štancera".
Izbjegavanje kontrola od strane veterinarske inspekcije
Borba protiv švercera i štancera devet godina kasnije (2009.) rezultirala je tako donošenjem pravilnika kojim je država jasno definirala tko su uzgajivači te koje uvjete svi koji se bave uzgajanjem životinja namijenjenih prodaji moraju zadovoljavati.
Tako se u pravilniku navodi da je uzgajivač fizička ili pravna osoba koja se bavi uzgojem kućnih ljubimaca namijenjenih prodaji, uz napomenu da Pravilnik vrijedi isključivo za one s tri i više ženke.
"Onoga trenutka kad je zakonodavac podržao nastojanja da se spriječe zlouporabe i iskorištavanje pasa te jasno definirao tko su uzgajivači, kako se njih uvjeti iz Pravilnika ne bi ticali, svi su brže bolje (pa i najglasniji pobornici čistokrvnog uzgoja) neke od pasa iz vlastitih uzgajivačnica prepisali na mame, tate, djedove, sinove i ostalu rodbinu!?", objašnjava Alić.
Zašto? Pravilnik propisuje stroge uvjete te uzgajivače obvezuje da uzgajivačnice registriraju pri Ministarstvu poljoprivrede što samim time znači da su podložni strogim nadzorima od strane veterinarske inspekcije.
Budući da su prepisivanjem pasa na rodbinu, vlastite uzgoje sveli na maksimalno dvije kujice, iskorištavajući rupu u zakonu većina je izbjegla obvezu registriranja uzgajivačnica, a samim time i kontrole u kakvim se uvjetima psi uzgajaju.
"Dovelo je to do toga da je broj onih koji su pri Ministarstvu poljoprivrede registrirali vlastite uzgajivačnice bio toliko zanemariv, da se veterinarskoj inspekciji nije isplatilo obavljati redovite nadzore!", nastavlja Alić.
Apsurdi hrvatskog tržišta pasa
Tako je te 2009-te kada je pravilnik donesen pokušaj sređivanja stanja na tržištu pasa neslavno propao, jer kako su rupu u zakonu (da bi izbjegli kontrole) iskoristili uzgajivači kinoloških organizacija, učinili su i svi ostali, uključujući i štancere.
Borba protiv štancera nakon 2010. nastavila se "anonimnim prijavama" veterinarskoj inspekciji, koja se kako navodi naš sugovornik tijekom nadzora susretala s apsurdnim situacijama.
Dolazili su tako kod ljudi koje su neki etiketirali kao štancere, da bi na licu mjesta nailazili na vrhunske uvjete držanja pasa, sve u skladu s Pravilnikom i postojećim zakonima.
"Jedino što nisu imali rodovnice za pse, što njima za prodaju nije bilo bitno jer uvijek ima ljudi koji, eto ne žele psa s rodovnicom", nastavlja Alić.
Iako to nije etično, nije niti protuzakonito! Apsurd je u tome što su nakon donošenja već navedenog Pravilnika neki tzv. neetični uzgajivači ozakonili svoje uzgajivačnice, dok se pak velika većina onih koji se smatraju etičnima svim silama trude to ne učiniti, smatrajući kako za njih vrijede isključivo pravila njihovih kinoloških organizacija. Jer eto, oni se ne bave prodajom, već uzgojem "za vlastite potrebe".
"Problem ovog neetičnog uzgoja i šverca pasa u Hrvatskoj nije mogao imati tako snažan utjecaj na provodioce zakona da ne djeluju i bio je rješiv, budući da se radilo o malom broju osoba koje su bile na rubu zakona", nastavlja Alić.
Nesloga među kinološkim organizacijama
Kao veliki problem tih godina ističe i praksu hrvatskih kinoloških organizacija koje su dugo godina u svoje redove objeručke prihvaćale sve pse koje su novi vlasnici prijavljivali iz bilo kojeg uzgoja – pa i švercanog (izvan RH) te su takvim psima uredno nostrificirali rodovnice, dopuštali pristup na izložbe, puštali ih u lov i slično, bez da su prijavili nadležnim veterinarskim tijelima radi provjere načina ulaska neke jedinke sa stranom rodovnicom i putovnicom u RH.
Nerješavanju problema svakako je doprinijela i nesloga među kinološkim organizacijama (Hrvatski kinološki savez, Hrvatski kinološki sabor i Lovački savez). Umjesto da se udruženim snagama bore protiv štancera i svih onih koji se bave neetičnim uzgojem, resurse i vrijeme troše na međusobna prepucavanja i dokazivanje čije su rodovnice bolje!
Jačanje utjecaja udruga za zaštitu životinja
Budući da država, koja nema dovoljno educiranih ljudi da nadzire što se sve događa u uzgoju pasa, sugovornike nije pronašla među kinolozima sve češće ih traži udrugama za zaštitu životinja koje su u proteklih 15-ak godina bitno ojačale.
"Društva za zaštitu životinja državi postaju sve bitniji faktor jer s vrlo skromnim sredstvima uveliko pomažu državi u rješavanju jednog važnog problema - zbrinjavanja napuštenih pasa", govori Alić.
Osim što zbrinjavaju napuštene pse zaštitari životinja indirektno kroz čipiranja, sterilizacije/kastracije i liječenje pasa financiraju lokalne veterinare koji pak kroz doprinose uplaćuju novac u proračun.
Je li država zaista odustala od poreza na pse?
Budući da im se suradnja s njima pokazala isplativom, lobiranje udruga za zaštitu životinja da se uvede porez na pse, pogotovo na prodaju pasa, vladajućima se zato prema mišljenju našeg sugovornika čini kao primamljiva priča.
"I dok razni portali od toga rade "tiražu", razne društvene mreže su prepune negativnih komentara, nitko ne shvaća da se uvođenje poreza lagano valja ispod žita i u konačnici će osvanuti", govori Alić koji smatra kako će poreza na pse u Hrvatskoj sigurno biti jer isti postoji i u drugim državama. Samo je pitanje kada, tko će ga, kako i koliko plaćati.
"Budući da je nelogično da država porez naplaćuje od nekoga tko je kastrirao/sterilizirao životinju te udomljavanjem psa državi pomogao u rješavanju problema napuštenih pasa, za plaćanje poreza ostaju oni koji od uzgoja pasa imaju neku korist - uzgajivači, šverceri, štanceri. I tako će se, kao na početku priče svi oni naći u istom košu", nastavlja naš sugovornik.
"Naravno, kao kinolog ogorčen sam prema ovakvom pristupu, budući da ljudi koji uzgajaju, a pri tome brinu i ulažu u pse (jer ne treba zanemariti povijesnu činjenicu utjecaja organiziranog uzgoja različitih pasmina kojima se danas koristi društvo – spasilački, lovni, psi za pomoć hendikepiranima, policija, vojska, sport i slični) ipak bi trebali imati neku različitost, u očima države, od zlostavljača i onih koji iskorištavaju pse na nehuman način", govori Alić.
Smatra kako će država generalno prvo "zamutiti" vodu svima, a onda će slušati sve strane kako je razbistriti u budućnosti, a ti utjecaji se mijenjaju vrlo sporo (nekad tek kroz par godina). Za to vrijeme plaćat će svi koji ostvaruju prihode od prodaje.
Novi zakon donosi nova pravila za uzgajivače
"Novim načinom evidentiranja država će polako početi stvarati sliku tko zapravo prihoduje od pasa", smatra sudski vještak kinologiju dodajući kako za razliku od prije mame, tate, bake i ostali dalji i bliži rod više neće blagonaklono gledati na to da se tuđi psi forme radi prepisuju na njih. Zašto? Jer bi time praktički pristali da kad se on uvede plaćaju porez za pse kojima zapravo nisu vlasnici!
Uz njega i mnogi drugi poznavatelji situacije s kojima smo razgovarali smatraju da, koliko god na papiru novi prijedlog evidencije djeluje kao pomak u borbi za promoviranje etičnog uzgoja pasa, u praksi on vodi k stvaranju baze prodavača pasa od koje će u budućnosti koristi imati isključivo Porezna uprava.
Uzgajivačima na ruku ne ide niti činjenica da građani i udruge za zaštitu životinja u prigovorima na nacrt novog Zakona o zaštiti životinja za sve uzgajivače osim evidencije pri veterinarskim uredima traže da se svi koji se misle baviti prodajom pasa moraju registrirati pri Ministarstvu poljoprivrede te da djelatnost uzgoja pasa ne mogu početi obavljati bez rješenja da zadovoljavaju uvjete propisane pravilnikom.