Ako ćemo naći najmanje moguće riječi hvale za Williama Hurta, možemo ga nazvati jednim od najuspješnijih američkih glumaca osamdesetih i usporediti mu status s DiCaprijevim iz posljednjih par desetljeća, u smislu da je njemu tako bilo prije 40 godina. Dakle, svaki redatelj A klase tog vremena ubacivao ga je u svoje buduće oskarovske filmove ili želio to raditi, a publika je ludila kad mu se zavijori plava kosa u traileru.
S druge strane, ako ćemo ga stvarno glumački hvaliti, onda možemo krenuti od njegovih neponovljivih bravura i u lakim pričicama, erotski ili nasiljem nabijenim trilerima, a prije svega u osobenim dramama, jer obično je u njima najbolje dolazio do izražaja njegov distancirani, hladni, gotovo robotski stil, idealan za igranje likova koji na jedvite jade koegzistiraju s ostatkom društva i bez iznimke u sebi nose turobne osjećaje i previranja.
Kada je sve počelo? Točno 1980. godine. Veliki redatelj Arthur Penn tada nije stigao pridodati "Altered States" (ili "Izmijenjena stanja") svojoj bogatoj kolekciji radova, ali uradio je nešto još bolje. Dok je on bio angažiran da režira film, inzistirao je da se glavna uloga dodijeli tada filmski kompletno neiskusnom Williamu Hurtu i to je prihvaćeno. Onda je Arthur dobio otkaz, ali je William ostao.
Pristigao je Ken Russell, a Russell ko Russell, htio je napraviti film "po svom", dakle inzistirao je na vizualno brutalnim scenama unatoč konfliktima sa scenaristom Paddyjem Chayefskym oko toga. Scene s halucinacijama i jesu ostale najpamtljiviji dio filma, međutim ne može se reći da se Hurt nije snašao, naprotiv.
Uspostavio je svog klasičnog melankoličnog intelektualca, jer šteta bi bilo da Hurt igra glupandera, a koliko ga je već ovdje dobro uspostavio govori činjenica da je Hollywood prosto poludio za njegovim uslugama u desetljeću koje je tada počinjalo i odlučio mu pružiti top materijal i vjerovati do besvijesti.
I pored Oscara za "Kiss of the Spider Woman" (za transrodnu ulogu prije no što je to postalo popularno) i još tri nominacije ("Broadcast News", "Children of a Lesser God" i "A History of Violence"), te odličnih do remekdjelskih naslova poput "Dark City", "The Big Chill", "Mr. Brooks", "The Accidental Tourist", "Until the End of the World", "Smoke" i mnogih drugih, opet subjektivno (a filmofiliski objektivno) na vrhu ljestvice mora se izdvojiti najvreliji ikad "Body Heat".
Tu ga je Kathleen Turner radila na način na koji bi svaki muškarac to želio, a on u gorkoj tradiciji noir heroja sa svakim kadrom sve je svjesniji svoje propasti i u isto vrijeme tone sve dublje, jer... žena.
Kao što je film savršen "update" na slična djela koja su nastajala tri-četiri desetljeća ranije, tako je i William Hurt savršen update na antijunake koje su igrali Mitchum, Lancaster, MacMurray i slični bardovi Starog Hollywooda koji su redovito završavali na uprljanim ulicama sa uprljanim rukama, a sve zbog gospođa koje su im zavrtjele ringišpil u glavi i zbog pomalo novca. Na kraju obično nisu dobivali ni gospođe, niti novac.
Svedene gestikulacije, emocije očima nevidljive, ali pažljivom gledatelju uvijek osjetne, ničeg pretjeranog i isfoliranog nikad nije bilo kod Hurta, svako nesnalaženje i nelagoda njegovih karaktera je iskazana kao da je i osobno njegova.
A pogledajte samo deset filmova u kojima je igrao osamdesetih, većinu smo spomenuli, no nije zgoreg ponoviti i napomenuti najvažnije - da je u apsolutno svakom bio glavna uloga:
Dakle, svaki je on iznio kao prvi među glumcima i sve i da neki od navedenih filmova nije baš klasik (a većina su jako dobri), to nije na Hurtu, jer je 10/10 u njegovom slučaju što se tiče uspješnosti i baš je 10/10 jedina ocjena koju zaslužuje. Profesor glume i apsolutni lider generacije, od 2022. godine počivši - William Hurt.