Prema mnogim anketama u Njemačkoj, druga stranka po rejtingu je krajnje desni AfD (Alternative für Deutschland), odmah iza demokršćanskog CDU-a, a ispred vladajućih SPD-a, Zelenih i FDP-a.
AfD nije novost na njemačkoj političkoj sceni, stranka postoji već više od deset godina, ali je novost trenutna popularnost te stranke koja je dvostruko veća od donedavnog prosjeka.
Najdesnija relevantna stranka u Njemačkoj
Zašto AfD toliko raste, odnosno kako objasniti taj trenutni rast? Kakva je to uopće stranka, koja joj je ideologija?
Da je riječ o stranci krajnje desnice, čisto je relacijska pozicija – najdesnija je relevantna stranka u Njemačkoj, što ne znači da je nužno neonacistička (to bi bio marginalni NPD). Da ima sve ili skoro sve osobine suvremene europske populističke desnice – ima, i tu ideologiju nemoguće je drugačije opisati nego kao desnu, ali prije prenagljenih zaključaka donosimo kratak povijesni pregled AfD-a.
Osnovana je u prvoj polovini 2013. godine kao euroskeptična stranka, primarno kao protivnica dominantne politike Eurozone – tada je u nekim zemljama Eurozone još trajala ekonomska kriza i AfD se protivio da Njemačka , kao članica Eurozone, sudjeluje u saniranju dugova tih zemalja (primarno Grčke). Štoviše, to je bila dijelom i pobuna skeptičnog krila vladajućeg CDU-a, koji je vodio potpuno pro-EU i pro-Euro politiku.
Ubrzo dolaskom novih kriza AfD zauzima jake i alternativne stavove prema njima, kao u slučaju kritike Eurozone – to je 2015. bila migrantska kriza, a u narednim godinama ojačana je liberalnom politikom njemačke države prema useljavanju izbjeglica i migranata s Bliskog istoka i sjeverne Afrike. Kako su posljedice te krize i otvorenih granica bile sve veće, tako je AfD bio sve relevantniji faktor u politici.
Čime su iz krize u krizu privlačili raznoliko članstvo, pa i ono otvoreno neonacističko?
Zadnjih godina dodatan su zamah dobili koronakrizom (protivili su se restriktivnim epidemiološkim mjerama) i krizom uzrokovanom ratom u Ukrajini (geopolitička i energetska kriza – smatrali su da Njemačka ne bi trebala zauzeti bezrezervno proukrajinsku poziciju), a uskoro sve više i klimatskom krizom.
Ukratko, političko-ideološki sadržaji AfD-a, koji su se tako gradili godinama, iz krize u krizu privlačeći raznoliko članstvo (pa i ono otvoreno neonacističko), jesu sljedeći:
- Glavna ideologija: nacionalni konzervativizam – uvjerenje da se suvremeno društvo udaljava od nacionalnih tradicionalnih vrijednosti u korist globalnih i novih (post)modernih oblika udruživanja, stilova života, načina vođenja politike, pa treba restaurirati stare vrijednosti koje su izgradile naciju, a odbaciti "novotarije", naročito ako su internacionalnog predznaka.
- Pomoćna ideologija: socijalni konzervativizam – uvjerenje da je prosperitetan život i standard vlastitih građana prioritetan u odnosu na potrebe i prava pridošlica te da se on postiže očuvanjem i jačanjem tradicionalnih društvenih ustanova (obitelji, tradicijskih cehova, vjerskih zajednica i sl.).
- Izvedena ideologija: euroskepticizam – protivljenje prevelikoj "federalizaciji EU" povezanoj s birokratizacijom središnjice (protivljenje politici Bruxellesa i nadnacionalnih institucija EU) i raznim integrativnim politikama poput monetarne i granične (Euro i Schengen).
- Konkretne manifestacije ovih ideologija: protivljenje imigraciji i zahtjev za strožu imigracijsku politiku, kombinacija monetarnog suverenizma i fiskalnog konzervativizma (nacionalna valuta ili nacionalno reguliranija nadnacionalna valuta i štednja, a ne kolektivno spašavanje "tuđih dugova"), antifeminizam i antiwoke (protivljenje redefiniciji tradicionalnog braka, dodjeljivanju novih uloga ženama i alternativnim oblicima partnerstva, protivljenje pozitivnoj diskriminaciji novih "marginaliziranih skupina" – npr. transosoba, protivljenje utjecaju "seksualne revolucije" u obrazovnom sustavu), socijalni šovinizam (briga za životni standard i materijalne troškove, ali samo za vlastite građane ili u radikalnijoj varijanti – za etničke Nijemce, protivljenje velikim akcijama međunarodne pomoći i solidarnosti).
Prema istom obrascu kod nas je nastao Domovinski pokret
Pritom valja napomenuti da su neki političko-ideološki sadržaji prije bili potpuni politički mainstream za desni centar. Odnosno, prije 20-30 godina, i svakako više od toga, stranka s ovim političko-ideološkim sadržajima ne bi bila ocijenjena kao "populistička desnica", a kamoli kao "ekstremna desnica".
Štoviše, to su stvarno bile više-manje politike njemačkih demokršćana CDU-a i bavarskog CSU-a, francuskih Republikanaca, britanskih Torijevaca, španjolskih narodnjaka, talijanskih demokršćana itd. Dodatna potkrjepa za to jest i činjenica da je AfD u velikoj mjeri nastao kao pobuna "desnog krila" CDU-a, pa je tako jedan od predsjednika stranke Alexander Gauland bio višedesetljetni visokopozicionirani član CDU-a, da bi 2013. godine nezadovoljan politikom kancelarke Angele Merkel izašao sa skupinom nezadovoljnika iz svoje dugogodišnje stranke i osnovao "Alternativu".
Takvih primjera i izvan Njemačke ima dosta – u Velikoj Britaniji UKIP i desno krilo Torijevaca zajedno su radili na Brexitu, što je prvenstveno bilo protiv politike tadašnjeg torijevskog premijera Camerona; u Španjolskoj je desno-populistički Vox nastao iz desnog krila narodnjaka (PP, Partido Popular) itd. Pa i kod nas u Hrvatskoj je prema istom obrascu nastao Domovinski pokret (s ili bez Miroslava Škore).
Na čelu stranke lezbijka koja se otvoreno protivi gay brakovima i feminizmu
Zbunjenost može stvoriti i to što je jedna od čelnih osoba u stranci Alice Weidel, deklarirana lezbijka koja se protivi gay brakovima i feminizmu. No ni to nije neka novost na sceni europske (populističke) desnice – ona sve češće, bar u zapadnom svijetu, prisvaja i dio retorike, pa i stilova politike koji su došli s ljevice, a usvojio ih je veći dio političkog spektra – tako se npr. desni populisti u Nizozemskoj bore protiv muslimanskih imigranata koristeći retoriku sekularizma i ženskih prava, a slično radi i Marine Le Pen u Francuskoj s još većim naglaskom na sekularizam i laicizam.
Kako je došlo do toga, odnosno zašto su neke prijašnje umjereno desne politike postale "krajnje" i kako je dobar dio idejnog arsenala usvojen od ljevice i liberala, tema je za neki drugi tekst, koji će biti više posvećen tom tzv. pomicanju Overtonova prozora.
Vratimo se na same krize koje su katalizirale uspon AfD-a. Može se reći da su četiri nedavne, ali još uvijek aktualne i kontinuirane krize sa svojim pridruženim politikama uvelike pridonijele što se jedan dio biračkog tijela okreće prema AfD-u. To su:
- Migrantska kriza i liberalna imigracijska politika – nakon poznatog Wir schaffen das ("Mi to možemo") bivše kancelarke Angele Merkel u pogledu velikog priljeva izbjeglica i migranata s Bliskog istoka i sjeverne Afrike pokazalo se da integracija ne ide baš uvijek najbolje, naročito ne s ponekim imigrantskim skupinama. Porast stope kriminala i povećanje socijale za doseljenike postalo je nešto na što biračko tijelo, naročito iz radničke i srednje klase, prilično burno reagira.
- Koronakriza i restriktivna pandemijska politika – Njemačka je pod kancelarkom Merkel iz CDU-a, a kasnije i pod kancelarom Scholzom iz SPD-a bila jedna od zemalja s najrestriktivnijom epidemiološkom politikom u pandemiji bolesti covid-19. Mnoge restrikcije, ograničenja rada i kretanja, opća psihoza u društvu utjecali su na standard i opću kvalitetu života građana Njemačke.
- Energetska kriza i proukrajinska politika – Njemačka se nakon izbijanja ruske agresije na Ukrajinu morala odreći mnogih svojih ranijih aranžmana i dobrih odnosa s Ruskom Federacijom, na čemu je godinama gradila jedan dio svojeg gospodarstva, naročito u energetskom sektoru.
- Zauzimanje stroge proukrajinske pozicije pod kancelarom Scholzom i naročito ministricom vanjskih poslova iz stranke Zelenih Annalenom Baerbock značilo je ekonomsku neizvjesnost te potencijalno i stvarno krnjenje standarda dobrog dijela građana Njemačke, kao i opasnost za čitave gospodarske grane.
- Ekološka (klimatska) kriza i zelene politike – i prije dolaska stranke Zelenih u vladajuću koaliciju Njemačka je na nacionalnoj i lokalnoj razini provodila mnoge suvremene zelene politike, a jedna od posljedica takvih politika bilo je zatvaranje nuklearnih elektrana (što je paradoksalno iz ekologističke pozicije), a to se nakon sukoba s Rusijom itekako pokazalo kao pogreška.
Nadalje, niz "sitnijih" zelenih politika podrazumijeva više izdvajanja iz džepa radničke i niže srednje klase, a mnogo regulacija znatno utječe i na potrošnju i način života (npr. svakodnevna potrošnja, korištenje automobila na benzinski ili dizelski pogon, korištenje klima-uređaja i sl.). Uglavnom su to politike koje podržavaju samo urbana srednja klasa i više klase koje od toga imaju izravan interes ili si to mogu priuštiti.
Zaključno, uz sve ove političko-ekonomske, socijalne i kulturološke turbulencije, njemačkim je građanima voda došla do grla. Život je sve neizvjesniji i nesigurniji, primanja manja, potrebe za odricanjem sve veće, sve je više regulacija, a ne postoji jasna ideja kuda se, kamo i zašto ide.
U taj prostor uskače AfD i nije ni čudo što je njegov sve jači rejting prilično nejednako raspoređen unutar zemlje – u istočnim saveznim republikama, onima koje su bile dio nekadašnje Njemačke Demokratske Republike (DDR), vjerojatno jedne od najautoritarnijih socijalističkih zemalja, koje i dalje zaostaju s gospodarskim rastom i standardom življenja od zapadnih i južnih dijelova zemlje.
Važno se pozabaviti uzrocima zbog kojih je došlo do takvog jačanja AfD-a
Osim zaostajanja, svakako postoji i politička kultura "radikalnijih rješenja" (osim vlasti komunista do pada Berlinskog zida, upravo je u tim krajevima nekoć najveću podršku imala Hitlerova stranka NSDAP) i prioritizacija sigurnosti i stabilnosti nad rizikom i promjenama. Prema "istočnim Nijemcima" (tzv. osima) čak se još uvijek gaji "unutarnacionalni šovinizam" – tako je medijski mogul iz zapadnog dijela Njemačke Mathias Dopfner nedavno izjavio da su "istočni Nijemci ili fašisti ili komunisti" i da je to "odvratno".
Pitanje je vremena kada u saveznim republikama poput Tiringije ili Saska-Anhalta više neće funkcionirati "sanitarni kordon" koji sve ostale stranke rade prema AfD-u.
Zbog toga umjesto sablažnjavanja nad AfD-om i proglašavanja njegovih članova nacistima, važnije i potrebnije je pozabaviti se uzrocima zbog kojih je uopće došlo do takvog jačanja AfD-a. Ako se to nastavi ignorirati, a fokus bude samo na AfD-u kao opasnoj stranci, Njemačka bi opet mogla biti stratište neuspješnih politika i inkubator onih "efikasnih", ali izuzetno opasnih i suštinski nepoželjnih.
*Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije Index.hr portala