CIJENE nafte i plina su na rekordnim razinama, a ne očekuje se skoriji pad. Spremnik benzina je sve skuplji, kao i plin za kućanstva. Iako se očekivao oporavak cijena tih energenata u odnosu na zadnje dvije godine, kada su zbog situacije s koronom bile niske, rat je doveo do strelovitog rasta.
Cijena sirove nafte se kreće oko 100 dolara za barel, zadnji put viđena u periodu od 2011. do sredine 2014. Plin je na svjetskim burzama bio ovoliko skup davne 2008.
Geopolitička situacija zahtijeva da se zemlje EU postepeno udaljavaju od ruske nafte i plina. Većina država to ne može napraviti brzo, ali se mogu pronaći alternativni načini nabave ugljikovodika i diversificirati izvori, da se ne ovisi samo o jednom.
Hrvatska ima nekoliko opcija za diversifikaciju nafte i plina, između ostaloga i iz vlastitih izvora. Ove godine bi 40 posto potreba na naftom Hrvatska trebala moći zadovoljavati iz domaćih izvora, kao i 20 posto za naftom.
Ti postoci će padati, ali možda postoji način njihova povećanja, koji je bio aktualan još dok je Zoran Milanović bio premijer. Ta alternativa je veća eksploatacija nafte i plina u Jadranu.
Što ako Rusija isključi plin Hrvatskoj?
Nafta i plin u Jadranu se istražuju i vade još od Jugoslavije
U hrvatskom Jadranu već postoje naftne i plinske bušotine, ali puno manje nego na talijanskoj strani. Na hrvatskoj strani sjevernog Jadrana otkrivena su 22 nalazišta plina s ukupno procijenjenim rezervama od oko 1.3 trilijuna kubičnih stopa.
Hrvatska trenutno proizvodi 1.2 milijarde kubnih metara plina godišnje. Na talijanskoj strani je otkriveno oko 130 nalazišta, a trenutno ima 107 plinskih platformi iz kojih se godišnje proizvede oko 5 kubnih metara plina.
Italija ima 7 naftnih platformi iz kojih se godišnje proizvede 1.8 mil. barela nafte, a Hrvatska pak nema nijednu jer do danas nije bilo komercijalno isplativih otkrića nafte. Koliko je intenzivnije istraživana talijanska strana Jadrana govori podatak da je na toj strani 1358 istražnih bušotina, a na hrvatskoj tek 133.
Ideja istraživanja podmorja hrvatske strane Jadranskog mora seže još u doba Jugoslavije, točnije u 1966. kada je zatražena koncesija za istraživanje podmorja Jadrana. Izdana je iste godine, za 17 općina uzduž cijele obale, od Umaga preko Splita i Brača do Dubrovnika.
Seizmička mjerenja su potvrdila opravdanost bušenja pa se probijaju prve istražne bušotine, a u brodogradilištima je izgrađena i istražna platforma "Labin". Prvo i najveće plinsko nalazište, Ivana, je otkriveno još 1973.
Chevron, Texaco, Agip i Hispanoil, velike svjetske naftne kompanije, 1982. u Zagrebu s INA-om potpisuju ugovor o zajedničkom istraživanju srednjeg i južnog Jadrana, vrijedno 170 milijuna dolara. U današnjoj vrijednosti bi to bilo gotovo pola milijarde dolara.
Nisu pronađeni u to vrijeme komercijalno isplativi izvori pa je istraživanje prekinuto 1987., no cijena nafte je u to vrijeme bila daleko manja nego danas, između 15 i 35 dolara po barelu.
Hrvatska se tek 2013. sjetila nafte iz Jadrana
Uslijed velikog rasta cijene nafte 2011., pojavljuju se ideje o ponovnom istraživanju nafte u Jadranu. Tehnologija je od 80-ih napredovala, cijena narasla, pa jednom komercijalno nezanimljiva ležišta postaju isplativa.
U rujnu 2013. je norveška tvrtka Spectrum započela 2D snimanje površine ispod hrvatske strane. Troškovi snimanja su se procjenjivali na 12 milijuna dolara. Ministarstvo gospodarstva odabralo je norvešku tvrtku na natječaju i sklopilo s njom ugovor, a troškova za državni proračun nije bilo. Spectrum je zaradu ostvarivao tako što je naftnim kompanijama prodavao prikupljene podatke, u ime Hrvatske i prema ugovoru s hrvatskom državom koja je vlasnik tih seizmičkih podataka.
Sljedeće godine se osniva Agencija za ugljikovodike, a Ministarstvo gospodarstva, na čelu kojeg je tada bio Ivan Vrdoljak, raspisuje natječaj za seizmička istraživanja, tj. istražne bušotine. Prema tadašnjim izjavama iz Ministarstva i Agencije za ugljikovodike, vladao je golemi interes svjetskih naftnih kompanija.
"Uvjeren sam da Hrvatska pod morem ima nalazišta ugljikovodika i da će za četiri-pet godina postati izvoznik plina", izjavio je tada ministar gospodarstva Ivan Vrdoljak.
Na osnovi istraživanja norveškog Spectruma i ranijih istraživanja INA-e, prikupljenih od 1970. do 1990., kompilirani su podaci u tzv. "Data Room", odnosno u sobu s podacima u kojoj se nalaze geološki podaci za more i kopno.
Naknada za pristup podacima iznosi 5000 eura, čime se osigurava 16 sati u prostoriji s računalom na kojem su podaci. To nije dovoljno za zapamtiti sve potrebne podatke za istraživanje, a slikanje ili kopiranje podataka nije dozvoljeno. Ali je dovoljno za procjenu isplativosti kupnje podataka. Po kilometru se plaća 100 do 500 eura, dok podaci o postojećim, istraženim bušotinama koštaju 1000 eura.
Ali taman te godine naglo pada cijena nafte, sa 110 dolara na 60 dolara po barelu. Investitori gube interes jer potencijalna nalazišta postaju manje isplativa. Uz to je u Hrvatskoj, ali i u Europi, nastao veliki otpor prema bušenju Jadrana. U Beču je održan i prosvjed, a pokrenute su tri međunarodne peticije da se istražno bušenje spriječi.
U Hrvatskoj je koalicija udruga "S.O.S. za Jadran", što je uključivalo Zelenu akciju, Zeleni forum, Greenpeace Hrvatska i druge, bila nositelj prosvjeda protiv potrage za naftom u Jadranu (bar na hrvatskoj strani), a i mnoge političke stranke su iskoristile situaciju da bi zaradile koji politički bod.
Javnost je pak bila podijeljena. Rezultati ankete koju je 2015. za RTL provela agencija Promocija plus pokazivali su kako je 45.5 posto građana Hrvatske protiv bušenja u Jadranu, 40 posto za, a 14.5 posto nije sigurno. Za bušenje su bili puno više muškarci nego žene, stari nego mladi. Visokoobrazovani su bili za, a nisko obrazovani protiv. Najčešći razlog onih koji su se izjasnili protiv se navodilo ugrožavanje turizma, a kod onih koji su se izjasnili za bušenje u Jadranu je najčešći razlog bila energetska neovisnost.
Što bi značio prekid uvoza ruskog plina i nafte za Njemačku i ostatak EU?
Trenutna geopolitička situacija će promijeniti odnos prema nafti iz Jadrana
S obzirom na trenutnu, a vjerojatno i buduću, energetsku situaciju u Hrvatskoj i EU, može se očekivati obnova interesa za traženjem nafte i plina na hrvatskoj strani Jadrana. Nedavno je završilo istraživanje u crnogorskom dijelu Jadrana, ali nije pronađena ni nafta ni plin.
Osim Italije, koja ima gotovo dvjesto naftnih i plinskih bušotina na svojoj strani, i Albanija eksploatira ugljikovodike iz Jadrana. Zadnja dva pola su u funkciju stavljena ne tako davne 2005.
Naravno, uvijek postoji rizik za turizam, ali pitanje je koliki bi bio dodatni rizik potencijalnih bušotina na hrvatskoj strani Jadrana ako s druge strane već ima gotovo dvjesto bušotina, a na samom ulazu u Jadran kod Otrantskih vrata Albanija vadi naftu i plin.
Također, zadnjih desetljeća je sigurnost bušotina uvelike poboljšana. 1970-ih se godišnje događalo 24.5 velikih naftnih izljeva godišnje u svijetu, a 2010-ih 1.7 godišnje. Uvedeni su novi standardi za vađenje i pomorski prijevoz nafte i plina te je rizik ekoloških katastrofa minimaliziran. U 20. st. se godišnje raznim havarijama izlijevalo na desetke, pa i stotine tisuća tona sirovine nafte u more, a zadnjih nekoliko godina tek oko tisuću tona u cijelom svijetu.
EU će s obzirom na razvoj situacije s Rusijom zasigurno postati blaža po pitanju vađenja i korištenja ugljikovodika, a naftne kompanije će uslijed rasta cijene tražiti do sada neisplativa ležišta. Nafta u Jadranu bi se mogla vratiti u fokus, a time i javna rasprava o prednostima i nedostacima novih potencijalnih bušotina u hrvatskom podmorju.