Djeca danas odrastaju u svijetu društvenih mreža prepunom kritika, ismijavanja i sarkazma. Zbog toga im nije potrebno puno da se osjete povrijeđeno, čak ni kod kuće. Charles Browning, Ph.D., autor i terapeut, za Psychology Today otkriva nekoliko jednostavnih načina kako razgovarati s djecom, a da se osjećaju sigurno i shvaćeno.
Jedna popularna podcasterica nedavno je pitala svoje pratitelje: "Zašto je našu djecu tako lako povrijediti ili uvrijediti?" Isto pitanje čujemo u terapijama koje se temelje na kognitivno-bihevioralnom pristupu (CBT) i rješenjima usmjerenim na budućnost. Istina je da često nije toliko važno što kažete, koliko kako dijete to čuje.
Čak i dobronamjeran komentar može zvučati poput lekcije ili osude ako pogodi "pogrešnu" emocionalnu žicu. Dobra vijest je da se to može promijeniti. Evo šest jednostavnih strategija koje u praksi koristimo s obiteljima i koje mogu očuvati bliskost, čak i onda kada treba postaviti granice ili uputiti kritiku.
Ako prvih nekoliko sekundi razgovora djeluje napeto, mozak vašeg djeteta odmah ulazi u obrambeni način rada – prije nego što je uopće čulo što govorite. Signali sigurnosti pokazuju da niste tu da napadnete.
Umjesto: "Moramo razgovarati o tvojim ocjenama."
Pokušajte: "Hej, možemo li sjesti na trenutak? Zanima me kako ti ide u školi ovih dana?"
Ton i govor tijela važniji su od samih riječi. Sjednite pokraj njega, nasmiješite se i koristite blag glas. Male geste sprječavaju "bori se ili bježi" reakciju.
Zašto djeluje: CBT uči da percepcija oblikuje reakciju. Smiren i poštovan pristup pomaže djetetu da vas doživi kao saveznika, a ne protivnika.
Najbrži put do otpora je nuditi rješenja koja dijete nije tražilo. Kada najprije pitate za dopuštenje, ono osjeća da i dalje ima kontrolu.
Umjesto: "Evo što trebaš napraviti..."
Pokušajte: "Želiš li da ti dam par ideja ili ti je sad samo važno da te saslušam?"
Čak i ako dijete kaže "samo me saslušaj", uvijek možete kasnije ponovno pokrenuti temu. Pokazujete da poštujete njegove granice.
Zašto djeluje: Terapija usmjerena na rješenja temelji se na suradnji. Pitajući prvo, pozivate na dijalog, umjesto da namećete kontrolu.
Zaključci o tome zašto se dijete ponaša na određeni način gotovo sigurno izazivaju obranu. Znatiželja, s druge strane, ostavlja prostor za iskren razgovor.
Umjesto: "Opet si lijen."
Pokušajte: "Možeš li mi pomoći da shvatim zašto ti je ovo bilo teško napraviti?"
Znatiželja pokazuje da ne lovite grešku, nego da želite razumjeti njegov svijet.
Zašto djeluje: To je poput gumba za pauzu - omogućuje vam da situaciju sagledate njihovim očima.
Kada priznate kako se dijete osjeća, ono se osjeti shvaćenim. Ali kada ga etiketirate (npr. "dramatičan si", "sebičan si"), to doživljava kao kritiku.
Umjesto: "Ma pretjeruješ."
Pokušajte: "Zvuči kao da si jako frustriran."
Niste time opravdali loše ponašanje, već ste priznali emociju koja ga pokreće.
Zašto djeluje: Svako ponašanje povezano je s emocijama. Imenovanje osjećaja gradi most prema rješenju, dok etiketiranje ruši taj most.
Ono što dijete čuje na kraju, urezat će se u pamćenje. Ako završite kritikom, to će ponijeti i očekivati sljedeći put.
Umjesto: "Nemoj da se ovo ponovi, jasno?"
Pokušajte: "Znam da ćeš sljedeći put to moći riješiti, već si dokazao da možeš."
Poticaj nije prazna pohvala, već potvrda da vjerujete u njihovu sposobnost rasta i promjene.
Zašto djeluje: Fokusiranje na snage gradi samopouzdanje i čuva otvorena vrata za buduće razgovore.
Čak i najbolji roditelji skliznu u predavanja ili popuste frustraciji. Ključno je brzo zaustaviti sebe i vratiti se na pravi put.
Primjeri rečenica koje vraćaju povjerenje:
Zašto djeluje: Kada priznate pogrešku, stvarate sigurno ozračje. Dijete vidi da ništa ne može poljuljati vašu ljubav.
Ako u razgovoru krenete od sigurnosti, ostanete znatiželjni, prepoznate osjećaje umjesto da tražite krivca, završite riječima ohrabrenja i brzo se ispravite kad pogriješite – tada stvarate prostor u kojem vas dijete stvarno može čuti.
Ne gubite autoritet, već jačate svoj utjecaj. Pokazujete da je dom mjesto gdje nema potrebe biti na oprezu, kao što je to slučaj na internetu.
Možda neće svaki razgovor ići glatko, ali ovakav pristup gradi povjerenje i povezanost - ono što djeci danas najviše treba u svijetu koji ih već prečesto povređuje. Budite njihovo utočište u oluji.
Kad se dijete osjeća sigurno u teškim razgovorima, dugo će pamtiti kako ste ga učinili da se osjeća, a ne samo ono što ste htjeli da napravi. To je ono što znači biti povezani ljubavlju, a ne predavanjem. Sigurnost, a ne kritika.