Opterećujemo li djecu s previše odgovornosti ili ih, naprotiv, previše štitimo? To je pitanje koje već dugo izaziva rasprave među roditeljima, odgojiteljima i stručnjacima. Odgovor može oblikovati djetetovo samopouzdanje, mentalno zdravlje i otpornost na životne izazove, piše Sam Goldstein za Psychology Today.
Pristupi se razlikuju od kulture do kulture. Neke potiču neovisnost od najranije dobi, dok druge zagovaraju strogo vodstvo sve do odrasle dobi. No s obzirom na sve veći broj mladih koji se suočavaju s anksioznošću, depresijom i sagorijevanjem, pitanje ravnoteže između odgovornosti i zaštite postaje važnije nego ikad.
Kada je prilagođena dobi i zrelosti djeteta, odgovornost ima snažan učinak na razvoj. Ona jača otpornost, gradi vjeru u vlastite sposobnosti i pomaže djeci da oblikuju identitet. Kroz obveze uče rješavati probleme, razvijaju strpljenje i bolje se nose s neuspjesima. No ključ je u ravnoteži. Prevelik teret vodi prema stresu i iscrpljenosti, dok premalo odgovornosti može usporiti razvoj osnovnih životnih vještina.
U nekim se kulturama odgovornost ne promatra kao individualna obveza, već kao zajednički zadatak obitelji, škole i zajednice. Primjerice, u Keniji se naglašava da mladi trebaju preuzeti obaveze, ali ih nikada ne smiju nositi potpuno sami.
Problem nastaje kada se od djece traži da se nose s izazovima za koje nisu emocionalno ni mentalno spremna. To se često događa kada preuzimaju brigu o mlađoj braći, vode kućanstvo ili se suočavaju s pretjeranim akademskim pritiscima. Takva prekomjerna odgovornost može dovesti do kroničnog stresa, iscrpljenosti i većeg rizika od depresije. Stručnjaci upozoravaju da ono što u početku izgleda kao osnaživanje, bez podrške može završiti osjećajem napuštenosti.
S druge strane, roditelji koji djeci ne dopuštaju gotovo nikakvu odgovornost mogu nehotice usporiti njihov razvoj. Ako djeca nikada ne donose odluke, ne rješavaju probleme i ne suočavaju se s posljedicama, u odrasloj dobi teško se nose s pritiscima. Istraživanja pokazuju da mladi kojima je dopušteno sudjelovati u odlukama razvijaju samopouzdanje, bolje komunikacijske vještine i osjećaj kontrole nad vlastitim životom.
Ne postoji jedinstvena formula za "pravu količinu" odgovornosti. Ona ovisi o dobi, osobnosti i okolnostima svakog djeteta. Najbolje ju je graditi postupno - kao mišić koji jača redovitom vježbom. Uravnotežen pristup znači dodavanje obveza u skladu s razvojem, stalnu podršku i tretiranje pogrešaka kao prilika za učenje, a ne kao neuspjehe.
Istraživanja pokazuju da dobno primjerene obveze mogu djeci pomoći u razvoju vještina koje ih štite od anksioznosti i depresije. To može uključivati kućanske poslove, sudjelovanje u obiteljskim odlukama ili postavljanje vlastitih ciljeva. Sama odgovornost neće riješiti krizu mentalnog zdravlja mladih, ali je važan dio šire slike zajedno s obrazovanjem i podrškom obitelji.
Odgovornost sama po sebi nije ni dobra ni loša. Njena je vrijednost u ravnoteži - u pristupu koji poštuje djetetovu spremnost, potiče neovisnost i pruža dovoljno sigurnosti da dijete može pokušati, pogriješiti i ponovno pokušati. Tako se stvaraju čvrsti temelji za mentalno zdravlje i priprema mladih za izazove koje nosi odrasli život.