NA STRANICAMA njenih zbirka poezije uvijek je ljeto, a na njen Instagram profil vrijedi zaviriti u onim najtežim zimskim danima kada vam se čini da hladnoći i sivilu nikad kraja. Ona je Ankorana, jedna od najpopularnijih domaćih pjesnikinja nove generacije i Dalmatinka koja je učinila ono što se mnogima dugo činilo nemogućim - približila poeziju mladima.
Krije identitet
Svoj identitet krije. Privatnost joj je, kaže, važna da bi naglasak ostao na samom tekstu. I njeni čitatelji to poštuju. Početkom lipnja, povodom promocije nove zbirke pjesama Amorana, održala je susret s čitateljima u najvećoj knjižari u Hrvatskoj. Knjižara je bila krcata, no svi su ispoštovali njenu želju za anonimnošću. Sa svakim je porazgovarala, no ime i prezime im nije otkrivala. Na društvenim mrežama ostala je skrivenog lica.
"Za mene je sačuvati privatnost jako bitna, ali danas sasvim izgubljena vještina. U vremenu izloženosti svega svemu, neophodno mi je zadržati ono pravo ja, samo tako mogu preživjeti. Također, svojom anonimnošću naglasak stavljam na sami tekst. Ljudi nerijetko imaju naviku u tekstu tražiti autora misleći da će im to olakšati razumijevanje poezije, ali da bi je razumjeli, oni u njoj trebaju tražiti prvenstveno sebe", priča nam. Razgovarali smo s njom prvog dana ljeta, činilo se najsmislenije.
Razlika između "lita" i ljeta
Sebe opisuje kao jednu prosječnu ženu usidrenu u mediteranski način života koji je temeljni motiv svih njenih pjesama. "Ankorana je lajava, svakidašnja, iskrena, nježna, nostalgična… Ona je Dalmatinka", dodaje.
Žanr koji piše opisuju kao "litnju poeziju". Pitamo je postoji li razlika između "lita" i ljeta.
"Naravno da za mene postoji razlika. Ljeto je obično godišnje doba, datumska odrednica, a lito je jedan poseban stil života. Jedan moj stih kaže: 'Tu živi – cili život bit će ti litnji dan.' Odnosno, lito se može živjeti i cijelu godinu ako pametno živimo sami život. To je uživanje u malim stvarima, usporavanje i fokusiranost na ono što nas okružuje, ne nekakvo beznadno trčanje", objašnjava nam.
Inspiraciju pronalazi u svojoj svakodnevici kojom je okružena, a to je Dalmacija, i u ljetnom i zimskom izdanju. "Pjesme su okarakterizirane kao litnje, ali više zbog svoje tematske i stilske jednostavnosti. Ipak, u njima se ne osvrćem toliko na tu prostornu odrednicu koliko na taj identitet koji je u meni poprilično jak i koji me dobro služio kao inspiracija", priča.
Znači li to da je čitaju samo Dalmatinci?
"Mislim da su svi bar jednom osjetili to bestežinsko stanje duha za vrijeme jedne ljetne večeri dok su s prijateljima sjedili u restoranu uz more i dobro jeli. Moje pjesme govore o tome, o nostalgiji koju uvijek vežemo s nekim sretnim sjećanjima i zato su bliske svima i zato im se čitatelji vraćaju. Kad sam krenula pisati, obeshrabrili su me da dijalektalna poezija neće dobro proći jer je ograničena na usko područje i jer nitko više općenito ne čita poeziju, ali kako onda objasniti da je zagrebačka promocija nove zbirke bila dupkom puna, i to mladim ljudima. Na to sam posebno ponosna", kaže.
Posvetila pjesmu Oliveru
Njeni čitatelji je ne poznaju po imenu ili licu, no dobro je mogu upoznati po pjesmama. Pitamo je da nam izdvoji jednu kroz koju je mogu najbolje shvatiti.
"Teško se odlučiti za jednu, svaka pjesma nosi jedan drugi trenutak. Ali ako moram spomenuti baš jednu, neka to bude Možda bi ti rađe", kaže. Većinu pjesama posvetila je ženama kojima je okružena i koje je inspiriraju - prijateljicama, nećakinjama, rođakinjama.
"I jednu Oliveru", smije se. U njenim pjesmama mnogi pronalaze ono što su pronalazili i u Oliverovom glasu, mir i tišinu Dalmacije. Upravo joj je on jedan od pjesničkih uzora.
"Uzori su mi većinom autori iz mojeg bazena kao Danijel Dragojević, Arsen Dedić i Olja Savičević Ivančević. Od Gibonnija i Olivera nasljedujem tu jednostavnost na koju se često osvrćem", govori. Postoji li mogućnost da i njene pjesme čujemo uglazbljene?
"Promišljalo se i promišlja se o uglazbljivanju, ali još nismo došli do konkretnog rezultata", kaže.
Jedine borbe koje vrijedi čuti
U njenim pjesmama osjeća se posveta ženama već na prvo čitanje. Opisujući svakodnevicu "obične" žene kroz pjesme prikazuje njenu snagu jednostavnim, svakodnevnim jezikom.
"Za mene su snažne žene one koje su u mom životu prisutne od djetinjstva, ali čiju snagu počinjem zamjećivati tek u zrelijim godinama. One mi pričaju priče dok kuhaju ručak, dok uspavljuju dijete, na puš-pauzi tijekom posla, tajno, da nitko ne čuje njihove borbe. A takve borbe jedino i vrijedi čuti", smatra Ankorana.
"Daj nam za kraj jedan stih za koji smatraš da bi tvoji čitatelji uvijek trebali nositi sa sobom kroz život", zamolili smo je na kraju razgovora.
"Da uvijek za svojim stolom nađete prijatelja: 'Svaki dan brojin ljubav u ljudima za svojin stolon, i tad svatin da san živila dobro.'"