Zašto studenti Filozofskog slave sto godina crvenog terora?

Foto: Index/Facebook
 
DOK se jučerašnja stogodišnjica Oktobarske revolucije, događaja koji je dalekosežno izmijenio tijek ruske i svjetske povijesti, u Moskvi proslavila vrlo sramežljivo, na jednom neočekivanom mjestu obilježena je uz mnogo manje ustručavanja. 
 
Naime, usred Zagreba, na pročelju Filozofskog fakulteta, izvješen je transparent s revolucionarnom stisnutom pesnicom, zvijezdom petokrakom i čuvenim pokličem iz Komunističkog manifesta Karla Marxa i Friedricha Engelsa: “Proleteri svih zemalja, ujedinite se!” A crvena komunistička zastava zataknuta je za spomenik pjesnika Silvija Strahimira Kranjčevića, iako bi se on, kao politički pravaš, možda okrenuo u grobu na takvu “subverzivnu” gestu. 
 
>>FOTO, VIDEO Tučnjava na Filozofskom: Maskirani muškarci strgali crvenu zastavu pa napali studente
 
>>Danas je točno 100 godina od Oktobarske revolucije, jeste li znali da su komunizam stvarali i Hrvati?
 
Crvene i crne "subverzije"
 
No je li uopće riječ o subverziji, ako je uprava fakulteta očito odlučila tolerirati ovaj ispad zagriženih ljevičarskih studenata koji su, iako manjina, konstanta na “slobodnom” Filozofskom, kako ga sami zovu, odnosno “crvenom” Filozofskom, kako ga posprdno zovu kritičari? I ako je Studentski zbor FFZG-a ovo ideološko označavanje (da ne upotrijebim vulgarniju riječ) teritorija popratio objavom na svojoj službenoj Facebook stranici fotografijom i komentarom da je riječ o “epohalnom događaju”?  
 
 
Pogledamo li, recimo, kako je događanje obilježila Radnička fronta, čiji je najistaknutiji član Mate Kapović i profesor na FFZG-u, gotovo bismo mogli zaključiti da isti ljudi stoje iza obje organizacije. Uostalom, javna je tajna da iza nebrojenih “inicijativa”, “centara”, “plenuma”, “fronti”, udruga i neprofitnih medija stoji, ako ne isti kružok, onda barem zajednička radikalno-lijeva ideologija koja na Filozofskom ima svoje čvrsto uporište.  
 
 
Dapače, subverzijom se prije može nazvati incident koji je uslijedio - otimanje crvene zastave od strane maskiranih ekstremnih desničara koji su se pritom navodno i sukobili sa studentima koji su ih u tome pokušali spriječiti. Do ozbiljnijeg nasilja, srećom, ipak nije došlo. Za komentatora političkih zbivanja bilo bi vrlo lako donijeti politički korektni zaključak da je ovdje bilo riječ o još jednom nasrtaju klerofašističke desnice na slobodu političkog izražavanja, da nije jednog neugodnog pitanja: Što simboli Oktobarske revolucije, koja je dugoročno donijela diktaturu i rat desecima naroda i smrt desecima milijuna ljudi, uopće rade u jednoj humanističkoj obrazovnoj ustanovi?  
 
 
Tko se u 2017. još poziva na Lenjina?
 
Naravno, isticanje komunističkih zastava, poput onih koje su nosili antifašisti na prosvjedu protiv promjene imena Trga maršala Tita, nije protuzakonito, ali ovdje nije niti riječ o tome. Poanta je u fundamentalnoj moralnoj i intelektualnoj zabludi prema kojoj se simboli totalitarnog režima, nepopravljivo ogrezlog u krvi, i dalje uzimaju kao simboli progresa, humanizma i emancipacije. U čemu se točno sastoji emancipacija koju su boljševici predvođeni Vladimirom Iljičem Lenjinom donijeli i zbog čega bi se itko zdrave pameti i danas na njih pozivao? 
 
Iako je komunistička ideologija u praksi gotovo uvijek zatirala slobodu misli, riječi i djelovanja (koja je uvelike povezana sa slobodom vlasništva), fabricirala povijesne činjenice, znanstvene spoznaje i sudske postupke po volji, činila korumpiranu partijsku oligarhiju “jednakijom od drugih životinja”, kako bi rekao genijalni George Orwell, i tretirala ljudske živote kao jeftini potrošni materijal u izgradnji besklasne utopije koja nikad nije nastupila, i dalje je neodoljiva brojnim studentima na filozofskim i sličnim fakultetima diljem svijeta. 
 
Ali ako zaista objektivno - što je inače omiljena riječ pretencioznih marksista - sagledamo naslijeđe Oktobarske revolucije, jasno je da je ona bila izravna negacija demokracije, slobode i dobrobiti radničke klase u čije ime je izvršena. Oktobarska revolucija nije ukinula ni kmetstvo, koje je ruski car ukinuo sredinom 19. st., ni monarhiju, koja je okončana abdikacijom cara Nikole II. u Februarskoj revoluciji iste godine. Umjesto toga, Lenjinovi boljševici razorili su temelje za tranziciju zaostale i autoritarne Rusije u demokraciju, što ona ni stotinu godina kasnije još uvijek nije. 
 
Boljševici eliminirali i buržuje i drugove
 
Štoviše, osim što su srušili “buržujsku” prijelaznu vladu koju je vodio Aleksandar Kerenski (možda i najtragičnija ličnost tog doba, čovjek čije su pogreške i neodlučnost u neku ruku i dovele Lenjina na vlast), boljševici su izdali i zauzeli i same sovjete, autentične izdanke radničke revolucije u koje su se zaklinjali. Naime, u Petrogradskom sovjetu - vijeću radničkih i vojničkih delegata koje je dijelilo vlast s prijelaznom vladom, druge socijalističke stranke imale su većinu sve do mjesec dana prije revolucije, da bi poslije revolucije bilo dekretom zabranjene. 
 
Boljševički dolazak na vlast bio je u biti puč i protiv liberalno-demokratske vlade i protiv socijalističkih drugova, po dobrom-starom načelu da revolucija jede svoju djecu. A bezumna međusobna likvidacija revolucionara odonda se samo nastavila, kulminirajući u Staljinovoj Velikoj čistki kao ultimativnoj orgiji krvoprolića i bezumlja. To što je Crvena armija tako ostala praktički obezglavljena, samo par godina prije Hitlerove invazije, samo je jedna od brojnih povijesnih ironija.
 
Čuvena boljševička parola “Mir, zemlja i kruh”, kojom su uspjeli pridobiti simpatije među radnicima i seljacima i potom preuzeti vlast, bio je povijesni primjer populističke demagogije: Mir je zaista postignut, ali uz upitnu dugoročnu korist, budući da je Prvi svjetski rat ionako završio njemačkim i austro-ugarskim porazom godinu dana kasnije. Zemlju su boljševici u početku zaista razdijelili seljacima (iako je to bio samo nastavak samoorganiziranog seljačkog napora), samo da bi im je desetak godina kasnije, po nalogu Josifa Visionaroviča Staljina, brutalno oduzeli pod egidom kolektivizacije. Pomor milijuna ljudi od gladi, do kojeg je ovo sustavno državno nasilje dovelo, razotkrilo je sav cinizam boljševičkog obećanja kruha - seljacima je uskraćeno elementarno pravo da se prehrane plodovima vlastitog rada.
 
Bi li stvari bile drukčije da Lenjina nije naslijedio monstruozni Staljin? Možemo o tome samo nagađati, ali povijesna je činjenica da su u Lenjinovo vrijeme temelji “crvenog terora” već čvrsto postavljeni. A taj teror, koji se u različitim inačicama reprizirao idućih stotinu godina, sam je imao osnove u Marxovoj doktrini “diktature proletarijata”. Bilo kako bilo, antikapitalistička ljevica nepovratno je kontaminirana tzv. real-socijalizmom Lenjina, Staljina i njihovih nasljednika koji su uspostavili monopol nad svjetskim socijalističkim pokretom. I to je “epohalna” tekovina Oktobarske revolucije.   
 
I komunisti su imali svoj genocid: ukrajinski Holodomor
 
No osim načelnih pitanja “pravog” i “krivog” komunizma, na kraju se ipak valja vratiti njegovim opipljivim posljedicama - masovnoj gladi, bijedi i smrti. A kako američka spisateljica, novinarka i dobitnica Pulitzerove nagrade Anne Applebaum tvrdi u svojoj posljednjoj knjizi “Crvena glad: Staljinov rat protiv Ukrajine”, u Ukrajini je ta kampanja otišla mnogo dalje od “pogrešaka” kolektivizacije i dosegla razmjere genocida.
 
Evo kako Applebaum opisuje taj zločin protiv čovječnosti, poznat po imenu Gladomor (ukr. Holodomor), u kojem je skončalo između 2,5 i 3.9 milijuna Ukrajinaca: “Oni koji su preživjeli ukrajinsku glad uvijek su je opisivali, jednom kad su je mogli opisivati, kao čin državne agresije. Seljaci koji su iskusili pretrese i crne liste prisjećali su ih se kao kolektivni napad na sebe i svoju kulturu. Ukrajinci koji su svjedočili hapšenjima i ubojstvima intelektualaca, akademika, spisatelja i umjetnika prisjećali su ih se na isti način, kao namjerni napad na njihovu kulturnu elitu. Arhivska građa podupire svjedočanstva preživjelih. Ni propala žetva ni loše vrijeme nisu uzrokovali glad u Ukrajini. Iako je kaos kolektivizacije pomogao stvoriti uvjete koji su doveli do gladi, visoki broj smrti od 1932. do 1934., pogotovo na vrhuncu u proljeće 1933., također nije bio izravno uzrokovan kolektivizacijom. Izgladnjivanje je, naprotiv, bilo rezultat prisilnog odnošenja hrane iz domova ljudi, cestovnih blokada koje su spriječile seljake da traže posao ili hranu, strogih pravila crnih lista nametnutih selima i farmama te opake propagandne kampanje koja je bila dizajnirana kako bi uvjerila Ukrajince da promatraju, nedirnuti, kako njihovi susjedi umiru od gladi.”
 
Hitler i Staljin na istom teritoriju ubili 14 milijuna ljudi 
 
Genocidom u Ukrajini i drugim masovnim ubojstvima u Sovjetskom Savezu pozabavio se i američki povjesničar Timothy Snyder u svojoj knjizi “Krvave zemlje: Europa između Hitlera i Staljina”, stavljajući komunističke zločine u kontekst nacističkog holokausta koji je uslijedio niti dva desetljeća nakon toga. Iako se mnogi povjesničari slažu da je holokaust jedinstven po svom genocidnom naumu i monstruoznosti njegovog provođenja (židovska populacija Europe gotovo je istrijebljena u samo nekoliko godina), Snyder povlači paralelu vrlo neugodnu za apologete komunizma općenito i sovjetske doktrine marksizma-lenjinizma konkretno: “Usred Europe, na sredini dvadesetog stoljeća, nacistički i sovjetski režim usmrtili su (ukupno) nekih četrnaest milijuna ljudi. Mjesto gdje su ovi ljudi umrli, krvave zemlje, seže od središnje Poljske do zapadne Rusije, kroz Ukrajinu, Bjelorusiju i baltičke zemlje.”   
 
Primjera moralnog i civilizacijskog ponora u koji je sovjetska avangarda sunovratila zemlju koju je vodila, ali i svijet u cjelini, previše je da bi se ovaj tekst svima pozabavio: od zloglasnog gulaga, do desetljeća sovjetske okupacije suverenih država istočne Europe i gušenja pobuna u Mađarskoj i Češkoj, do milijunskih ubojstava i pomora glađu u Kini, gdje je Mao Ce-tung debelo nadmašio svog učitelja Staljina. Od bjesomučnog izvoženja komunizma diljem svijeta - od Koreje preko Konga do Kube - što nas je konstantno držalo na rubu novog svjetskog rata i nuklearne kataklizme, pa do gospodarske i intelektualne korupcije, rigidnosti i nazadnosti kojoj svjedočimo svugdje gdje je ova ideologija pustila korijenje, bilo u institucijama države, novinskim redakcijama ili na sveučilištima. 
 
A upravo se tu zatvara puni krug - između boljševičkih fanatika koji su prezreli liberalnu demokraciju, individualizam, slobodu govora, organiziranja, vlasništva i samo pravo na život kao “buržoaske” konstrukte prije 100 godina i onih koji to rade danas, slaveći “epohalno događanje” koje je usmrtilo od 65 do 100 milijuna ljudi i nemjerljivo unazadilo ljudsku civilizaciju. I sada bi sve to trebali zaboraviti jer su komunisti sudjelovali u antifašističkoj borbi i jer "kapitalizam proizvodi nejednakost”. Ne, dragi drugovi, ne pristajemo na takve moralne ucjene. Što god vam možda na kolegijima o Lenjinu i za šankom u KSFF-u pričali, boljševici nisu bili na pravoj strani povijesti - a niste ni vi, dok god ih veličate. 

*Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije Index.hr portala

Komentare možete pogledati na ovom linku.

Pročitajte više

 
Komentare možete pogledati na ovom linku.